Crkva 1. rujna slavi svetoga Egidija, opata i pustinjaka čije se štovanje tijekom srednjega vijeka proširilo diljem Europe. Iako o njegovu životu nema mnogo pouzdanih povijesnih podataka, njegovo ime stoljećima ostaje povezano s molitvom, samoćom, pouzdanjem u Boga i brigom za potrebite.
Sveti Egidije, poznat i pod imenima Giles i Aegidius, jedan je od svetaca čije je štovanje bilo iznimno rašireno u srednjovjekovnoj Europi. Njegov liturgijski spomendan slavi se 1. rujna.
O njegovu životu sačuvano je malo povijesno sigurnih podataka, dok su se tijekom stoljeća oko njegova lika razvile brojne predaje. Prema staroj kršćanskoj tradiciji živio je kao pustinjak na području današnje južne Francuske, a uz njegovo se ime veže i samostan Saint-Gilles, koji je postao važno mjesto njegova štovanja.
Život u tišini i molitvi
Predaja svetoga Egidija prikazuje kao čovjeka koji se udaljio od svjetovne slave i potražio samoću kako bi se potpuno posvetio Bogu.
Upravo je ta slika pustinjaka stoljećima privlačila vjernike: čovjek koji se odriče buke svijeta ne zato što prezire ljude, nego zato što želi svoje srce potpuno usmjeriti prema Gospodinu.
Oko mjesta povezanoga s njegovim pustinjačkim životom postupno se oblikovala redovnička zajednica. Samostan Saint-Gilles postao je tijekom srednjega vijeka važno hodočasničko odredište, osobito na putovima koji su vodili prema Santiagu de Composteli.
Sveti Egidije i košuta
Na prikazima svetoga Egidija često se uz njega nalazi košuta.
Prema poznatoj predaji, dok je živio kao pustinjak, košuta ga je hranila svojim mlijekom. Tijekom kraljevskoga lova životinja se sklonila kod Egidija, a strijela namijenjena njoj pogodila je pustinjaka.
Ovu priču treba razumjeti kao dio stare hagiografske predaje, a ne kao povijesno dokazanu činjenicu. Upravo je zbog te predaje košuta postala jednim od najprepoznatljivijih atributa svetoga Egidija u kršćanskoj umjetnosti.
Jedan od Četrnaest svetih pomoćnika
Štovanje svetoga Egidija osobito se proširilo u srednjem vijeku. U zapadnoj kršćanskoj tradiciji uvršten je među Četrnaest svetih pomoćnika, skupinu svetaca čiji se zagovor osobito zazivao u različitim bolestima, opasnostima i životnim nevoljama.
Njegovo ime nose brojne crkve i mjesta diljem Europe, što svjedoči koliko je njegovo štovanje tijekom stoljeća bilo snažno.
I u Hrvatskoj nalazimo crkve i župe posvećene svetom Egidiju.
Što nam sveti Egidije govori danas?
Možda nam je upravo danas posebno potrebna poruka koju nosi lik ovoga staroga pustinjaka.
Živimo okruženi bukom, informacijama i neprestanim zahtjevima da budemo dostupni, vidljivi i aktivni. Egidijev pustinjački život podsjeća nas da čovjek treba i tišinu u kojoj ponovno može čuti Boga.
Kršćanska samoća nije bijeg od svijeta. Ona može postati prostor susreta s Gospodinom iz kojega se čovjek vraća drugima mirniji, slobodniji i spremniji ljubiti.
Svetost se ne rađa samo u velikim djelima koja drugi vide. Ponekad započinje upravo ondje gdje nema publike, u tihoj molitvi, vjernosti Bogu i srcu koje mu dopušta da ga mijenja.
Neka nam sveti Egidije izmoli milost da usred svakodnevne buke pronađemo vrijeme za Boga i naučimo prepoznati Njegovu prisutnost u tišini.
Sveti Egidije, moli za nas!