Sveta Terezija od Djeteta Isusa i Svetoga Lica jedna je od najpoznatijih svetica Karmela. Njezin je život, prema ljudskim mjerilima, bio malen, skriven i kratak. Živjela je samo dvadeset i četiri godine, od kojih je gotovo devet provela u karmelskom samostanu u Lisieuxu. Nije činila velika apostolska djela, nije putovala, nije propovijedala mnoštvima i nije imala mogućnost ostvariti velike projekte. Ipak, njezin je život ostavio dubok trag u cijeloj Crkvi.
Terezija je otkrila da svetost ne mora nužno biti povezana s velikim djelima. ” Dragi Bog mi je dao osjećaje i dao mi je razumjeti da moja slava ne mora biti vidljiva smrtnim očima”…Čovjek može živjeti vrlo jednostavan i skriven život, a ipak duboko ljubiti Boga u čemu nam je ona najbolji primjer. Upravo iz te spoznaje rodio se njezin poznati „mali put” – put duhovnog djetinjstva, pouzdanja, malenosti i potpunog predanja Božjem milosrđu. Ona se ne bi usudila iznositi nauk koji nije na samoj sebi okušala, izvježbala i propatila. ” Nemojte misliti da se ja rastapam u utjehama. O ne, moja je utjeha u tom da ih nemam na zemlji.”
Međutim, Terezijin put nije bio ni samo put radosti, topline i osjećaja Božje blizine. Pred kraj života prošla je kroz vrlo duboku tamnu noć vjere. Doživjela je šutnju Boga, unutarnju tamu i iskušenje protiv vjere. Nebo, koje je toliko ljubila i kojemu je težila, činilo joj se zatvorenim.
Upravo zato njezin život ima posebnu vrijednost za svakoga tko prolazi kroz trenutke duhovne suhoće, sumnje, napuštenosti ili Božje šutnje, ali njezin život ima posebnu vrijednost za svakoga tko živi u obitelji gdje se ljubav koja se živi u obitelji je čista, potpuna ljubav. Ona pokazuje u svojim opisivanjima kako je njena obitelj dovoljno široka, čista i samozatajna, da u svojoj sredini može njegovati sve tajne Boga, smrti i onostranosti….” kao što je Terezijina mladost bila neka vrsta obiteljskog raja, tako će i raj tamo prijeko poprimiti boje obiteljskog blagdana. Terezija pokazuje kroz svoje iskustvo vjere da vjera nije samo osjećati Boga, nego ostati mu vjeran i onda kada ga ne osjećamo.
“Kad bi samo znali kako sam malo sigurna u samu sebe, Ali se ne oslanjam na svoje vlastite misli, jer dovoljno poznajem svoju slabost.” Ona nas uči kako postati mali pred Bogom i kako mu se potpuno predati upravo onda kada više ništa ne možemo držati pod svojom kontrolom. ” Da, zaboravljala sam samu sebe i nastojala da ni u čemu ne tražim samu sebe.” Ona ne traži užitak ili doživljaj, nego samo predanje ljubljenom Bogu.
1. Djetinjstvo i obitelj – škola ljubavi
Terezija Martin rođena je 2. siječnja 1873. u Alençonu u Francuskoj. Bila je najmlađa kći Louisa i Zélie Martin. Oboje su bili duboko vjerni ljudi, a obiteljski život snažno je oblikovao Terezijin odnos prema Bogu. Središte je obitelji – otac., koji je za Tereziju tako štovan, voljen, i za nju jedinstvo autoriteta i ljubavi. U očevu autoritetu uči shvaćati sto jr autoritet dragoga Boga. Ona gleda oca, otac gleda Boga, te i ona po njemu uči gledati Boga. Da je njezin otac svetac, u to će Terezija biti uvjerena čitav život. (što smo danas u Crkvi i svjedoci njenog proročanstva). ” Kada mislim na tebe, moj tatice, odmah pomišljam na dragoga Boga”.
Njezino djetinjstvo nije bilo bez boli. Kada je imala samo četiri godine, umrla joj je majka. Taj je gubitak duboko pogodio njezino osjetljivo srce. Obitelj se nakon toga preselila u Lisieux.
Terezija je bila vrlo osjećajna i osjetljiva. U njezinu životu bilo je trenutaka velike radosti, ali i unutarnjih borbi. Upravo kroz te događaje počela je učiti da se ljubav ne sastoji samo od osjećaja kako smo u uvodu rekli.
Kasnije će njezin život pokazati koliko je upravo ta spoznaja važna. Ljubiti Boga ne znači uvijek osjećati njegovu blizinu. Ljubiti znači pripadati Mu i onda kada je srce u tami. ” Isus me podučava da sve činim iz ljubavi, da mu ništa ne uskraćujem, da budem zadovoljna kad mi dadne prigodu da mu pokažem svoju ljubav; i sve to u miru i predanju. Isus čini sve, ja ne činim ništa!”
Terezija je vrlo rano osjetila poziv prema Karmelu. Njezina želja nije bila postati poznata, nego pripadati Isusu. U njezinu srcu postupno sazrijeva uvjerenje da je njezin život potpuno Božji. ” Osjećala sam da u moje srce ulazi u ljubav, osjećala sam potrebu da zaboravim samu sebe da bih donosila radost (drugima), i otada sam bila sretna!”
2. Ulazak u Karmel – skriveni život
Terezija je s petnaest godina ušla u Karmel u Lisieuxu. Za jednu tako mladu djevojku to je bio velik korak. Iza sebe je ostavila obitelj, sigurnost i ono što je poznavala.
U Karmelu nije pronašla život bez teškoća. Upravo suprotno. Morala je učiti živjeti s različitim osobama, prihvaćati njihove karaktere, vlastite slabosti, monotoniju svakodnevice i zahtjeve redovničkog života.
Nije imala mogućnost činiti ono što bi se prema ljudskim kriterijima moglo smatrati velikim.
I upravo tu počinje njezino veliko otkriće.
Terezija shvaća da se svetost može živjeti u malim stvarima.
Može se svetost živjeti kada strpljivo podnosimo drugu osobu.
Može se živjeti kada učinimo nešto što nam se ne sviđa.
Može se živjeti kada ne odgovorimo na neugodnu riječ.
Može se živjeti kada prihvatimo vlastitu slabost.
Može se živjeti kada molimo iako ništa ne osjećamo.
Za Tereziju svakodnevica postaje mjesto susreta s Bogom. Njeno fizičko ozdravljenje kroz viđenje i smiješak Blažene Djevice Marije bili su za nju ulaskom u Karmel u jednu ruku i blagoslov ali i težina. Sestre su je gledale očima u kojima se od nje očekivala svetost zbog čega je bila izložena mnogim neshvaćanjima i neugodnim pitanjima. No s druge strane bila je i veoma voljena. Sve to je Terezija iskoristila za svoj Mali Put. Evo kako ona to opisuje: ” Ponekad me spopadne velika čežnja da čujem nešto drugo osim pohvala…moja duša prezasićena je odveć slatkom hranom. Ovdje me svi vole i ova mi privrženost godi. Stoga sanjam o samostanu u kojem bih bila nepoznata, gdje bih morala trpjeti siromaštvo, manjak privrženosti, ukratko progonstvo srca….Zasićenost prešećerenom hranom zasićenost je zapravo gipsanim odljevom njezine svetosti što ga još uvijek postavljaju pred nju. ” Ne bih htjela ništa drugo do zaboraviti sebe i biti zaboravljena od svih”
3. Otkriće „malog puta”
Terezija je željela postati sveta. Ali postupno je shvatila da nema velike sposobnosti niti izvanredne darove. Pitala se kojim će putem krenuti.
U svojoj duhovnoj potrazi otkriva da ne može ići putem velikih djela. Zato traži drugi put.
Otkriva mali put.
Ona želi biti poput malog djeteta koje ne pokušava samo postići ono što ne može, nego se potpuno pouzdaje u svoga Oca.
To je jedna od najljepših slika njezine duhovnosti.
Dijete zna da je malo. Dijete zna da nema snage za sve. Dijete zna da treba pomoć. Ali upravo zato se ne boji.
Terezija želi biti takva pred Bogom.
Ona ne želi postići svetost samo vlastitim naporom. Želi dopustiti Bogu da djeluje u njezinoj malenosti.
Njezin mali put nije put osrednjosti. To nije izgovor da se čovjek ne trudi. Naprotiv, Terezija je vrlo ozbiljno shvaćala svoje redovničke obveze.
Ali njezina svetost ne počiva na uvjerenju: „Ja mogu sve.”
Ona počiva na uvjerenju: „Bog može djelovati u meni i onda kada sam slaba.” Kajanje i oproštenje brišu svaku pogrješku, sasvim, odmah, neupitno i bez pridržaja.
To je temelj njezina pouzdanja.
“Da ja osjećam, kad bih imala na svojoj savjesti sve grijehe koji se mogu počiniti, bacila bih se, slomljena srca od kajanja, u naručje Isusovo, jer znam koliko ljubi rasipnog sina koji se vraća k Njemu.”
4. Malenost nije slabost
Terezijina malenost ne znači ponižavanje čovjeka niti negiranje njegovog dostojanstva.
Ona znači priznati istinu o sebi.
Čovjek je stvorenje. Bog je Stvoritelj. Čovjek ima granice. Bog nema granica. Čovjek ne može sve razumjeti. Bog vidi ono što čovjek ne vidi.
Terezija se zato ne boji priznati vlastitu slabost. Upravo u toj slabosti vidi prostor za Božje djelovanje. To je jedna od velikih poruka njezina života. Često želimo biti jaki pred drugima. Želimo pokazati da možemo, da znamo i da smo sposobni. Terezija nas poziva na drukčiji put: ne moramo pred Bogom glumiti svoju veličinu.
Možemo doći pred njega upravo onakvi kakvi jesmo.
Umorni. Slabi. Nesigurni. Ranjivi.
I reći: „Isuse, ja ne mogu. Ali Ti možeš.”
U tome je snaga njezina malog puta.
5. „Sve je milost”
U središtu Terezijine duhovnosti nalazi se Božje milosrđe.
Ona ne promatra svoj život kao niz vlastitih uspjeha. Sve više otkriva da je njezin život dar.
Dar je njezina obitelj. Dar je poziv. Dar je Karmel. Dar je sposobnost ljubiti. Dar je i sama vjera.
Zato njezin odnos prema Bogu postaje odnos povjerenja. Razumjela je tajne savršenosti, tajne koje ni mudraci ne bi mogli otkriti jer za njihovo posjedovanje treba biti siromašan duhom!”. “Staza kojom sam stupala bila je tako ravna, tako svijetla da mi nije trebalo drugog vođe do Isusa… Uspoređivala sam duhovne vođe s vjernim zrcalima koja odražavaju Isusa u dušama, govoreći da se kod mene dragi Bog ne služi posrednikom, nego da djeluje izravno!…”
Terezija ne pokušava „zaraditi” Božju ljubav.
Ona vjeruje da je već ljubljena. To mijenja sve. Ako čovjek vjeruje da mora zaslužiti ljubav, stalno će se bojati da nije dovoljno dobar. Ali ako zna da ga Bog ljubi, tada može priznati vlastite slabosti bez očaja.
Terezijin mali put upravo je put takvog povjerenja.
6. Ljubav u svakodnevnim odnosima
“Ljubav se ne sastoji u osjećajima nego u djelima; zato nisam htjela popustiti prirodnoj odbojnosti nego sam se tada potrudila da za tu sestru činim sve sto bih činila za osobu koju najviše volim.” Jedan od najvažnijih dijelova Terezijina puta bio je odnos prema sestrama u Karmelu.
Tamo nije živjela samo s osobama koje bi sama izabrala. Živjela je s različitim karakterima. Neke su joj bile drage, neke su joj bile teške.
Upravo je tu otkrila da ljubav nije samo osjećaj simpatije.” Još kada netko od tebe uljudno nešto traži, nije teško dati, ali ako tko nesrećom ne upotrebljava dosta nježne riječi, odmah se duša buni ako nije utvrđena u ljubavi. Nalazi tisuće razloga da odbije ono sto se od nje traži.”
Samo ljubav može raširiti moje srce. O Isuse ja radosno trčim putem tvoje nove zapovijedi…”
Možemo voljeti nekoga čak i kada nam nije prirodno biti blizu te osobe. Možemo činiti dobro nekome tko nam nije posebno drag. Možemo biti strpljivi. Možemo oprostiti. Možemo se odreći vlastite potrebe da budemo u pravu.
Terezija je takve male činove prikazivala Isusu. To je za nju bio pravi put svetosti.
Svetost nije samo ono što se događa u kapeli. Svetost se događa i u odnosu prema sestri. Svetost se događa u načinu na koji govorimo. Svetost se događa u načinu na koji podnosimo tuđu slabost. Svetost se događa u načinu na koji reagiramo kada nas netko povrijedi.
“Stoga da ne gubim svoga vremena, želim biti ljubezna sa svima, da razveselim Isusa!”
7. „U srcu Crkve bit ću ljubav”
” Ja molim Isusa da me privuče u vatru Svoje ljubavi, da me ujedini tako tijesno sa Sobom da On živi i djeluje u meni.” Hoću da budem kći Crkve kakva je bila i naša majka sv. Terezija i da molim na nakane našeg svetog Oca Pape jer znam da njegove nakane obuhvaćaju cijeli svijet? Terezija je dugo razmišljala o svom mjestu u Crkvi.
Znala je da postoje različiti pozivi. Jedni propovijedaju, drugi služe bolesnima, treći odlaze u misije, drugi žive kontemplativno.
Pitala se: što je moj poziv?
U Svetom pismu pronašla je odgovor koji je snažno obilježio njezin život.
„U srcu Crkve, moje Majke, bit ću ljubav.”
Za Tereziju ljubav nije bila samo jedan od mnogih poziva.
Ljubav je bila srce svih poziva. “Da Ljubimče moj, tako će se istrošiti moj život,…Ja nemam drugog sredstva da ti dokažem svoju ljubav, nego da bacam cvijeće, tj. da ne propustim ni jednu malu žrtvu, ni jedan pogled ni jednu riječ, da iskoristim sva najmanja djela i da ih činim iz ljubavi.”…
Hoću trpjeti u ljubavi i radovati se u ljubavi!”
Zato je mogla živjeti skrivena u Karmelu, a ipak imati srce otvoreno cijeloj Crkvi. O moj Isuse, ja te ljubim! ja ljubim svoju majku Crkvu! “Ah, kad bih sve slabe i nesavršene duše osjećale ono sto osjeća duša vase male Terezije, ni jedna jedina duša ne bi gubila nadu da će stići na vrh gore ljubavi, jer Isus ne traži velikih djela nego samo predanost i zahvalnost.”
Njezina molitva nije bila zatvorena u četiri zida samostana.
Ona je molila za svećenike, misionare, grešnike i cijeli svijet.
Njezina kontemplacija postala je apostolska ljubav. Isuse, Ako je želja da te ljubim tako slatka, kakva je tek slatkoća posjedovati , uživati ljubav?”
8. Terezija i sv. Ivan od Križa – noć
Kada govorimo o Terezijinoj tamnoj noći, važno je povezati je s velikom karmelskom tradicijom sv. Ivana od Križa.
Ivan od Križa govori o „tamnoj noći” kao o djelu Božjeg pročišćenja. Bog čovjeka postupno oslobađa od vezanosti uz vlastite sigurnosti, osjećaje i načine na koje je zamišljao Boga.
Terezija nije pisala sustavnu teologiju tamne noći kao Ivan od Križa, ali je svojim životom pokazala stvarnost koju on opisuje. Njezina tama dolazi posebno snažno pred kraj života.
Ona, koja je toliko govorila o nebu, odjednom više nema unutarnju sigurnost koju je prije poznavala. Bog joj se čini skrivenim. Molitva postaje teška. Vjera postaje čin.
I upravo tada njezin mali put doseže svoju dubinu.
9. Tamna noć vjere
Terezijina tamna noć nije bila jednostavno depresivno raspoloženje ili obična tuga. Bila je to duboka duhovna kušnja povezana s vjerom i nadom.
Ona je opisivala kako joj se čini da nema nikakvog jasnog odgovora s neba. Ono što je prije bilo tako sigurno sada joj je skriveno. Nebo više nije izvor osjećaja utjehe. Ali ono što je posebno važno jest da Terezija nije prestala vjerovati. Ona ne može više živjeti od osjećaja. Mora živjeti od čistog čina vjere. Tu možemo razumjeti jednu od najdubljih razlika između duhovnog osjećaja i vjere.
Osjećaj kaže: „Osjećam Boga, zato vjerujem.”
Vjera kaže: „Ne osjećam Boga, ali mu vjerujem.”
Terezija dolazi upravo do toga.
10. „Vjerovati kada je sve crno”
Terezijina tamna noć može biti posebno bliska osobama koje doživljavaju Božju šutnju.
Postoje trenuci kada čovjek moli, ali ne osjeća ništa. Postoje trenuci kada se čini da Bog ne odgovara. Postoje trenuci kada čovjek traži smisao, a ne nalazi ga.
U takvim trenucima može se činiti da je vjera nestala. Terezija pokazuje da nije nužno tako. Vjera može biti prisutna i kada nema nikakvog osjećaja.
Čak možemo reći da se tada pokazuje posebna čistoća vjere. Jer kada imamo snažne osjećaje Božje blizine, lako je reći „vjerujem”.
Ali kada nema osjećaja, a mi ipak ostajemo uz Boga, tada naš čin postaje dubok čin ljubavi.
Terezija nije pobjegla iz tame. Ona je ostala.
11. Patnja i bolest
Posljednja godina njezina života bila je obilježena teškom bolešću.
Tuberkuloza joj je donijela velike fizičke patnje. Tijelo joj je slabilo, disanje postajalo teško, a bol sve veća. Ali njezina patnja nije bila samo fizička. Istodobno je proživljavala i duhovnu tamu. To je njezinu posljednju godinu učinilo osobito zahtjevnom. Ipak, Terezija nije pokušala prikazati sebe kao nekoga tko nema boli.
Njezina svetost nije bila u tome da bol nije postojala. Svetost je bila u tome što je i bol pokušala pretvoriti u dar ljubavi. Ona je svoju patnju prikazivala za druge.
Tako je i ono što je izgledalo potpuno beskorisno moglo postati molitva.
12. „Ne mogu se osloniti na osjećaje”
Terezijino iskustvo pokazuje da duhovni život ima različite faze.
Postoje trenuci kada molitva donosi radost. Postoje trenuci kada čovjek osjeća Božju blizinu. Ali postoje i trenuci kada sve izgleda suho. Terezija nas uči da ne smijemo mjeriti svoju vjeru samo osjećajima. Ako danas ne osjećam Boga, to ne znači da me Bog danas manje ljubi. Ako mi je molitva teška, to ne znači da je moja molitva bez vrijednosti. Ako ne osjećam radost, to ne znači da je moj život s Bogom propao.
Ponekad upravo u takvoj molitvi čovjek daje Bogu nešto vrlo dragocjeno: svoju vjernost bez nagrade osjećaja.
13. Mali put i tamna noć – dvije strane istoga predanja
Na prvi pogled moglo bi se činiti da su mali put i tamna noć dvije različite teme. Ali zapravo su duboko povezane.
Mali put kaže: „Ja sam mali. Bog je velik. Predajem mu se.”
Tamna noć kaže: „Ne razumijem. Ne osjećam. Ne vidim. Ali mu se ipak predajem.”
U oba slučaja Terezija izlazi iz oslanjanja na samu sebe. Kada je sretna – treba Boga. Kada pati – treba Boga. Kada osjeća Božju blizinu – pripada Bogu. Kada je Bog skriven – također pripada Bogu.
To je možda najveća dubina njezina života. Njezino pouzdanje ne ovisi o tome kako se ona osjeća. Ono se temelji na tome tko je Bog.
14. Terezija kao učiteljica pouzdanja
Papa Ivan Pavao II. proglasio je Tereziju naučiteljicom Crkve 1997. godine. To je posebno zanimljivo jer Terezija nije bila akademska teologinja. Nije napisala velike teološke sustave. Ali svojim životom i jednostavnim riječima prenijela je duboku istinu o Bogu.
Njezina teologija nije samo ono što je napisala. To je ono što je živjela.
Živjela je pouzdanje. Živjela je ljubav. Živjela je malenost. Živjela je predanje. Živjela je vjeru u tami.
Zato njezin život može biti učitelj i onome tko je dugo u duhovnom životu.
15. Što „mali put” znači danas?
Umjesto da klonem rekoh sama sebi: Dragi Bog ne može ulijevati neispunjenih zelja, ja dakle mogu, za svu svoju sićušnost, težiti svetošću.” Terezijin mali put nije samo nešto lijepo iz prošlosti.
On može biti vrlo konkretan put i danas.
Mali put može značiti: prihvatiti svoj dan onakav kakav jest; učiniti dobro djelo bez očekivanja priznanja; ne tražiti uvijek da drugi primijete naš trud;
strpljivo prihvatiti vlastite granice;
oprostiti;
šutjeti kada bi bilo lakše odgovoriti;
moliti i kada nema osjećaja; prihvatiti da ne možemo sve kontrolirati;
pouzdati se u Boga u onome što ne razumijemo;
činiti male stvari s velikom ljubavlju.
To su možda neznatne stvari pred ljudima. Ali upravo je u tome Terezijina poruka. Pred Bogom nije najvažnije koliko je nešto veliko.
Važno je koliko je u tome ljubavi.
16. Nada usred tame
Možda je jedna od najvažnijih poruka Terezijina života upravo nada. Nada nije isto što i osjećaj sigurnosti. Nada znači osloniti se na Boga i onda kada ne vidimo kako će se nešto završiti.
Terezija je pred kraj života mogla gledati prema smrti bez toga da sve mora razumjeti. Njezina nada nije počivala na tome da zna što će se dogoditi. Počivala je na osobi kojoj je vjerovala. To je i srce kršćanske nade. Ne znamo uvijek put. Ali znamo kome pripadamo.
17. Zaključak – svetost skrivena u malome
Sveta Mala Terezija ostavila je Crkvi poruku koja je jednostavna, ali duboka. Ne moramo biti veliki pred ljudima da bismo bili veliki pred Bogom. Ne moramo činiti izvanredne stvari. Ne moramo imati velike sposobnosti. Ne moramo uvijek osjećati Božju blizinu.
Potrebno je ljubiti i pouzdati se. Njezin mali put pokazuje da se svetost može živjeti u najmanjim stvarima svakodnevice. Jedan mali čin ljubavi može postati molitva. Jedan čin strpljenja može postati dar. Jedna prihvaćena poteškoća može postati čin predanja.
A njezina tamna noć pokazuje da se put vjere ne završava onda kada nestanu osjećaji. Naprotiv, ponekad upravo tada počinje dublji oblik vjere.
Terezija je u tami ostala vjerna.
Nije morala vidjeti da bi vjerovala. Nije morala osjećati da bi ljubila. Nije morala razumjeti da bi se predala.
U tome se susreću njezin mali put i njezina tamna noć. Malenost joj je omogućila da se potpuno osloni na Boga, a tama ju je naučila vjerovati Bogu bez oslonca na vlastite osjećaje.
Zato je njezin život tako snažno svjedočanstvo karmelske duhovnosti. Ona nas poziva da ne tražimo svetost samo u velikim stvarima, nego u svakom trenutku koji nam Bog daje.
Terezija je pronašla sve odgovore u riječi ljubav.
Zato njezin život možemo promatrati kao jednu dugu molitvu: „Isuse, ne želim biti velika. Želim pripadati Tebi. Uzmi moju malenost, moje slabosti, moje radosti, moje patnje i moju tamu. Neka sve bude ljubav.”
Upravo zato Mala Terezija ostaje tako bliska ljudskom srcu.
Ona nije svetica koja nam govori da moramo postati netko drugi. Ona nam pokazuje kako u vlastitoj malenosti možemo dopustiti Bogu da nas ljubi.
I kada možemo – ljubiti. A kada više ne možemo ništa drugo nego– pouzdati se.
To je njezin mali put. To je njezin put kroz tamu. I to je njezin dar Crkvi.
” O moj Bože, Presveto Trojstvo! Želim te ljubiti i širiti ljubav prema tebi, raditi za proslavu Svete Crkve spašavajući duše koje su na zemlji i oslobađajući one koje trpe u čistilištu. Želim savršeno ispuniti tvoju volju i postići stupanj slave koju si mi pripravio u svom kraljevstvu.
Uvečer svoga života pojavit ću se pred tobom praznih ruku. Zato hoću da se odjenem tvojom pravednošću i da od tvoje Ljubavi primim vječno posjedovanje tebe samoga.
Ne želim drugoga prijestolja ni druge krune osim tebe, moj Ljubljeni!”
s. karmelićanka