Sveti Grgur Veliki, papa i crkveni naučitelj, jedan je od najznačajnijih pastira u povijesti Crkve. U vremenu velikih društvenih i političkih previranja neumorno je služio Crkvi, brinuo za siromašne, naviještao Evanđelje i ostavio dubok trag u kršćanskoj teologiji i duhovnosti.
Crkva 3. rujna slavi spomendan svetoga Grgura Velikoga, pape i crkvenoga naučitelja.
Rođen je oko 540. godine u Rimu, u uglednoj rimskoj obitelji. Obnašao je visoke javne službe, no svjetovna karijera nije bila njegov konačni životni put. Nakon smrti svojega oca dio obiteljskoga imanja namijenio je osnivanju samostana, a vlastiti dom na rimskom brežuljku Celiju pretvorio je u samostan posvećen svetom Andriji.
Želio je živjeti monaškim životom molitve i sabranosti, ali Bog ga je vodio drugim putem.
Od monaha do Petrova nasljednika
Papa Pelagije II. zaredio ga je za đakona i povjerio mu važne crkvene zadaće. Grgur je jedno vrijeme boravio u Carigradu kao papinski predstavnik.
Nakon smrti pape Pelagija II., 590. godine izabran je za papu.
Crkvu je preuzeo u iznimno teškom razdoblju. Rim i Italija bili su pogođeni ratovima, glađu, bolestima i političkom nesigurnošću. Grgur nije ostao samo crkveni upravitelj. Brinuo se za siromašne i potrebite te nastojao pomoći stanovništvu u vremenu kada su mnoge nekadašnje civilne strukture bile oslabljene.
Njegovo shvaćanje papinske službe sažima naslov koji je koristio: „sluga slugu Božjih“ (servus servorum Dei).
U toj jednostavnoj formulaciji krije se snažna poruka o kršćanskoj vlasti: onaj komu je povjerena odgovornost nije pozvan vladati radi vlastite časti, nego služiti.
Pastir koji mora živjeti ono što propovijeda
Jedno od najpoznatijih Grgurovih djela jest „Pastoralno pravilo“ (Regula pastoralis), u kojem razmatra odgovornost i dužnosti onih kojima je povjerena briga za duše.
Za Grgura nije bilo dovoljno dobro govoriti o Kristu. Pastir svojim životom mora potvrđivati ono što naviješta.
Njegovi spisi, propovijedi i pisma svjedoče o čovjeku koji je teologiju neprestano povezivao s konkretnim kršćanskim životom. Među njegovim važnim djelima nalaze se i „Moralia in Iob“, opsežno tumačenje Knjige o Jobu, te „Dijalozi“.
Upravo se u „Dijalozima“ nalazi poznati prikaz života svetoga Benedikta iz Nursije, zbog kojega je Grgur jedan od važnih izvora za poznavanje njegove predaje.
Poslao misionare u Englesku
Sveti Grgur snažno je podupirao misionarsko djelovanje Crkve.
Godine 596. poslao je skupinu monaha predvođenih svetim Augustinom iz Canterburyja u misiju među Anglosasima. Ta je misija imala iznimno značenje za širenje i učvršćivanje kršćanstva u Engleskoj.
Grgur je pritom pokazivao pastoralnu razboritost. Evangelizaciju nije shvaćao kao puko nametanje vanjskih oblika, nego kao postupno približavanje ljudi Kristu uz poštovanje svega onoga što se u njihovim običajima moglo uskladiti s kršćanskom vjerom.
Grgur Veliki i crkveno pjevanje
Uz ime svetoga Grgura tradicionalno se veže i gregorijansko pjevanje. Ipak, potrebno je biti precizan: današnja povijesna istraživanja ne dopuštaju tvrdnju da je Grgur osobno stvorio ili sastavio cjelokupan repertoar koji danas nazivamo gregorijanskim koralom.
Njegovo je ime tijekom povijesti snažno povezano s razvojem i uređivanjem rimske liturgijske tradicije, zbog čega je postalo trajno vezano uz crkveno pjevanje Zapadne Crkve.
Jedan od velikih učitelja Zapadne Crkve
Sveti Grgur pripada među četvoricu velikih zapadnih crkvenih otaca, zajedno sa svetim Ambrozijem, svetim Augustinom i svetim Jeronimom.
Njegova veličina nije bila samo u učenosti niti u položaju koji je zauzimao. Bila je prije svega u njegovu razumijevanju da je svaka crkvena služba odgovornost pred Bogom.
Pastir mora poznavati ljude koji su mu povjereni. Mora znati poučavati, ali i slušati. Mora biti sposoban upravljati, ali nikada ne smije zaboraviti služiti.
Upravo zato poruka svetoga Grgura ostaje aktualna i danas.
U svijetu u kojem se položaj često povezuje s moći, utjecajem i privilegijama, sveti Grgur podsjeća na sasvim drukčiju logiku Evanđelja: što je čovjeku povjerena veća odgovornost, to je veći njegov poziv na služenje.
Sveti Grgur Veliki preminuo je 12. ožujka 604. godine u Rimu, a pokopan je u bazilici svetoga Petra.
Njegov se liturgijski spomendan danas slavi 3. rujna, na obljetnicu njegova biskupskog posvećenja 590. godine.
Sveti Grgure Veliki, papa i crkveni naučitelju, moli za nas!