Mučenik ljubavi i svjedok bezgraničnoga predanja Kristu.
Crkva 14. kolovoza slavi svetoga Maksimilijana Mariju Kolbea, svećenika Reda manje braće konventualaca i mučenika, čiji je život postao jedno od najsnažnijih svjedočanstava kršćanske ljubavi u 20. stoljeću. Njegovo dragovoljno polaganje života za drugoga ostaje trajni podsjetnik na Kristove riječi: „Nitko nema veće ljubavi od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.“ (Iv 15, 13).
Rođen je 8. siječnja 1894. godine u Zduńskoj Woli u tadašnjoj ruskoj okupacijskoj zoni Poljske. Na krštenju je dobio ime Rajmund (Raimund) Kolbe. Još kao dječak gajio je duboku pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji. U franjevačko sjemenište stupio je 1907., a 1910. započeo je novicijat u Redu manje braće konventualaca, kada je uzeo redovničko ime Maksimilijan. Nakon studija u Krakovu i Rimu doktorirao je filozofiju na Papinskom sveučilištu Gregoriana te teologiju na Serafskom kolegiju. Za svećenika je zaređen 28. travnja 1918. godine.
Još tijekom boravka u Rimu, 1917. godine, osnovao je Vojsku Bezgrješne (Militia Immaculatae), pokret posvećen promicanju pobožnosti prema Bezgrješnoj Djevici Mariji i evangelizaciji svijeta. Bio je uvjeren da je Marija najsigurniji put koji vodi Kristu te je čitavo svoje apostolsko djelovanje stavio pod njezinu zaštitu. Po povratku u Poljsku pokrenuo je izdavačku djelatnost i osnovao samostan Niepokalanów, koji je ubrzo postao jedno od najvećih franjevačkih središta na svijetu. Kasnije je kao misionar djelovao i u Japanu, gdje je osnovao samostan i nastavio evangelizacijski rad.
Nakon njemačke okupacije Poljske 1939. godine, samostan u Niepokalanówu otvorio je vrata tisućama izbjeglica, među kojima je bilo i mnogo Židova. Sveti Maksimilijan i njegova subraća pružali su im hranu, smještaj i svaku moguću pomoć, svjedočeći kršćansku ljubav bez obzira na narodnost ili vjeru.
Njemačke okupacijske vlasti uhitile su ga 1941. godine te ga odvele u koncentracijski logor Auschwitz, gdje je dobio broj 16670. Unatoč nečovječnim uvjetima, nastavio je tješiti zatvorenike, ispovijedati ih i hrabriti u vjeri. Često je ponavljao da mržnja ne stvara ništa, nego jedino ljubav.
Krajem srpnja 1941., nakon bijega jednoga zatvorenika, zapovjednik logora odredio je desetoricu ljudi koji će biti kažnjeni smrću izgladnjivanjem. Kada je jedan od izabranih, Franciszek Gajowniczek, zaplakao za svojom suprugom i djecom, otac Maksimilijan istupio je iz reda i zamolio da on zauzme njegovo mjesto. Zapovjednik je prihvatio njegovu molbu. U bunkeru gladi svećenik je zajedno s ostalim osuđenicima predvodio molitvu i pjesmu. Nakon dva tjedna, kada je jedini ostao živ, 14. kolovoza 1941. godine usmrćen je injekcijom karbolne kiseline.
Papa Pavao VI. proglasio ga je blaženim 17. listopada 1971., a sveti Ivan Pavao II. kanonizirao ga je 10. listopada 1982., proglasivši ga mučenikom ljubavi. U homiliji je istaknuo da je otac Maksimilijan doslovno ostvario Kristove riječi o najvećoj ljubavi – položiti život za drugoga.
Život svetoga Maksimilijana Marije Kolbea svjedoči da se istinska svetost očituje u potpunom darivanju sebe Bogu i bližnjemu. Njegova bezuvjetna ljubav, duboka marijanska pobožnost i spremnost na najveću žrtvu ostaju nadahnuće svim kršćanima da i u najtežim okolnostima ostanu vjerni Kristu.
Sveti Maksimilijane Marijo Kolbe, mučeniče ljubavi, moli za nas.