Tekst i foto: Mario Škrinjar Perušić
U četvrtak, 28. svibnja 2026. godine u 10 sati, u Sisak dolaze relikvije svete Terezije od Djeteta Isusa i Svetoga Lica, poznatije kao Mala Terezija, jedne od najomiljenijih svetica Katoličke Crkve. Svečano misno slavlje tom će prigodom predvoditi sisački biskup Vlado Košić, a očekuje se velik broj vjernika, hodočasnika i svećenika iz cijele Hrvatske.
Dolazak relikvija za Sisačku biskupiju predstavlja izniman duhovni događaj i snažan trenutak zajedništva vjernika. U vremenu obilježenom nesigurnostima, ratovima, krizama identiteta i duhovnom prazninom, prisutnost relikvija Male Terezije mnogi vide kao poziv na obnovu vjere, nade i povjerenja u Boga.
Za brojne hodočasnike ovo neće biti samo čin pobožnosti, nego osobni susret sa sveticom čija je jednostavna duhovnost promijenila živote milijuna ljudi diljem svijeta. Dolazak relikvija Male Terezije u Sisak za mnoge će biti više od običnog događaja – prilika za molitvu, osobnu obnovu i susret s porukom svetice koja je vjerovala da se najveće stvari pred Bogom događaju upravo u malenosti.
Svetica „maloga puta“
Sveta Terezija rođena je 1873. godine u francuskom Alençonu, u duboko vjernoj obitelji Martin. Već kao djevojčica pokazivala je iznimnu duhovnu osjetljivost, a sa samo 15 godina ulazi u karmelićanski samostan u Lisieuxu, gdje ostaje do svoje smrti 1897. godine.
Iako nikada nije napustila samostan niti činila velika javna djela, postala je jedna od najvećih svetica modernoga doba. Njezina autobiografija „Povijest jedne duše“ prevedena je na desetke jezika i i danas nadahnjuje vjernike širom svijeta.
Mala Terezija razvila je duhovnost koju je nazvala „mali put“ – put svetosti kroz male svakodnevni Život svete Male Terezije u karmelićanskom samostanu bio je izvana vrlo jednostavan i skriven, ali iznutra iznimno intenzivan i dubok. Kada je sa samo 15 godina ušla u karmel u Lisieuxu, nije tražila izvanredna iskustva ni priznanja, nego potpuno predanje Bogu kroz molitvu, šutnju i svakodnevne male žrtve.
Samostanski život bio je strog. Dan je bio obilježen molitvom, šutnjom, radom i zajedničkim životom sestara. Terezija je spavala malo, često je postila i živjela vrlo skromno. No ono po čemu je bila posebna nije bila vanjska pokora, nego način na koji je prihvaćala svakodnevne teškoće.
Posebno joj je bilo teško živjeti zajednicu sa sestrama različitih karaktera. U svojim zapisima otvoreno govori da je bilo osoba koje su joj bile naporne, hladne ili nerazumljive, ali upravo je u tome vidjela priliku za svetost – učiti ljubiti i onda kada nema osjećaja simpatije.
Njezina duhovnost nije bila bijeg od stvarnosti, nego duboko življenje ljubavi u običnim situacijama: osmijeh sestri koja ju je povrijedila, šutnja kada bi bila nepravedno optužena ili prihvaćanje svakodnevnih sitnih poniženja bez žaljenja.
Pisala je:
„Ljubav se dokazuje djelima.“
U samostanu je prolazila i kroz velika unutarnja trpljenja. Pred kraj života, dok je bolovala od tuberkuloze, fizička bol postajala je sve jača, a istodobno je prolazila kroz duboku duhovnu tamu i osjećaj Božje udaljenosti. Unatoč tome, nije odustajala od molitve ni povjerenja u Boga.
Zanimljivo je da Mala Terezija nije željela biti „velika svetica“ u klasičnom smislu. Često je govorila da želi ostati „malo dijete“ pred Bogom – potpuno ovisno o njegovoj ljubavi i milosrđu. Upravo je ta jednostavnost postala srž njezine duhovnosti i razlog zašto je toliko bliska običnim ljudima.
Iako je živjela iza zidova samostana, njezino srce bilo je usmjereno prema cijelome svijetu. Molila je za misionare, nevjernike, grešnike i ljude koji pate. Zato je kasnije proglašena zaštitnicom misija, premda nikada nije napustila karmel u Lisieuxu.
Njezina svakodnevica bila je tiha i skrivena, ali upravo je u toj „malenosti“ nastala jedna od najvećih duhovnih poruka modernoga kršćanstva – da svetost nije rezervirana za iznimne ljude, nego za svakoga tko male stvari čini s velikom ljubavlju.
„Moje je zvanje ljubav“, zapisala je svetica koja je upravo jednostavnošću osvojila srca vjernika.
Mistika kroz tamu i patnju
Iza njezine blagosti skrivao se dubok mistični život. Pred kraj života Mala Terezija prolazi kroz teško razdoblje duhovne tame, ono što mistici nazivaju „tamnom noći duše“.
Teško bolesna od tuberkuloze, suočena s osjećajem Božje šutnje i unutarnjih sumnji, ostala je vjerna Bogu bez utjehe i sigurnosti. Upravo zato mnogi teolozi smatraju da je njezina svetost posebno bliska suvremenom čovjeku koji prolazi kroz tjeskobe, sumnje i duhovne krize.
Njezina iskustva često se povezuju s učenjem sv. Ivan od Križa, velikog karmelskog mistika koji je govorio o „tamnoj noći duše“ kao putu prema dubokom sjedinjenju s Bogom.
Roditelji koji su postali sveci
Uz relikvije Male Terezije u Sisak dolaze i relikvije njezinih roditelja, svetih Ljudevita i Zelije Martin, prvog bračnog para u povijesti Crkve koji je zajedno proglašen svetima.
Njihova obitelj danas je snažan primjer kršćanskog obiteljskog života, a njihova svetost posebno nadahnjuje roditelje i supružnike koji vjeru pokušavaju živjeti kroz svakodnevne životne izazove.
Posebno štovana među svećenicima i redovnicima
Malu Tereziju osobito štuju karmelićani i karmelićanke, ali i brojni svećenici, bogoslovi i misionari. Iako nikada nije otišla u misije, proglašena je zaštitnicom misija zbog svoje snažne molitve i duhovne povezanosti s evangelizacijom svijeta.
Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je 1997. godine crkvenom naučiteljicom, naglašavajući dubinu njezine teologije i mistike.
Što dolazak relikvija znači za Sisak?
Za Sisačku biskupiju dolazak relikvija predstavlja poseban znak duhovne obnove i ohrabrenja. Nakon godina teških društvenih i gospodarskih izazova, ali i posljedica potresa koji je pogodio Banovinu, mnogi vjernici u dolasku Male Terezije vide znak nade i Božje blizine.
Relikvije svetaca u katoličkoj tradiciji nisu samo povijesni predmet, nego vidljivi znak povezanosti Crkve na zemlji i svetaca na nebu. Upravo zato ovakvi događaji okupljaju velik broj ljudi koji traže utjehu, mir, ozdravljenje i novu snagu za život.
Mala Terezija ostavila je poruku koja i danas snažno odjekuje među vjernicima:
„Provodit ću svoje nebo čineći dobro na zemlji.“
Upravo će ta poruka, vjeruju mnogi, biti srce susreta u Sisku – poziv da se i u današnjem svijetu svetost može živjeti kroz jednostavnost, ljubav i povjerenje u Boga.
