Postoje dani u godini koji nadilaze kalendar i postaju dio identiteta jednoga naroda. Takva je i svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo, Velika Gospa, koju Crkva slavi 15. kolovoza. Toga dana tisuće hrvatskih vjernika kreću prema marijanskim svetištima, mnogi pješice, noseći u srcu svoje zahvale, molitve, križeve i nade. Dolaze Majci kojoj su se kroz stoljeća utjecali njihovi očevi i majke, vjerujući da ih ona uvijek vodi svome Sinu.
Katolička Crkva vjeruje i ispovijeda da je Blažena Djevica Marija, dovršivši tijek svoga zemaljskog života, po posebnoj Božjoj milosti bila dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu. Tu je istinu vjere papa Pio XII. svečano proglasio dogmom 1950. godine apostolskom konstitucijom Munificentissimus Deus, potvrđujući ono što je Crkva vjerovala i slavila od najstarijih vremena.
Marijino uznesenje nije samo povlastica darovana Isusovoj Majci. Ono je i snažna poruka nade svakom kršćaninu. U Mariji Crkva promatra ostvarenje onoga što Bog obećava svima koji mu ostanu vjerni, puninu života u njegovoj slavi. Zato je Velika Gospa blagdan radosti, pouzdanja i pogleda upravljenoga prema nebu.
U hrvatskom narodu ljubav prema Blaženoj Djevici Mariji duboko je utkana u povijest. Gotovo da nema kraja bez crkve, kapelice ili poklonca posvećenoga Majci Božjoj. Stoljećima su joj se Hrvati utjecali u ratovima, epidemijama, gladi, progonstvima i svim životnim kušnjama. Marijanska svetišta postala su mjesta gdje se vjera prenosila s koljena na koljeno, gdje su se donosile najvažnije životne odluke i gdje su mnogi pronašli utjehu, mir i snagu za novi početak. Hrvatska enciklopedija navodi da u hrvatskim krajevima postoji oko osamdeset marijanskih svetišta koja imaju važnu ulogu u duhovnom i društvenom životu naroda.
Posebno mjesto među njima zauzima Marija Bistrica, hrvatsko nacionalno marijansko svetište, kamo svake godine hodočaste desetci tisuća vjernika iz svih krajeva domovine i inozemstva. Tu su i Sinj, gdje se časti Čudotvorna Gospa Sinjska, Trsat, jedno od najstarijih hrvatskih marijanskih svetišta, Remete, Aljmaš, Voćin, Krasno, Vepric, Solin, Tekije i brojna druga mjesta u kojima se već stoljećima uzdižu molitve Nebeskoj Majci.
Sveti Ivan Pavao II., koji je hrvatski narod posebno povjerio zagovoru Blažene Djevice Marije, prilikom svojih pohoda Hrvatskoj podsjetio je da je marijanska pobožnost duboko obilježila hrvatsku povijest te nazvao Mariju Kraljicom Hrvata, ističući vjernost hrvatskoga naroda Isusu Kristu, Crkvi i Majci Božjoj.
Na Veliku Gospu hrvatske ceste postaju putovi hodočasnika. Mnogi bosonogi, u tišini ili pjesmi, pješače desecima kilometara kako bi zahvalili za primljene milosti ili Bogu povjerili ono što nose u srcu. Neki dolaze moleći za ozdravljenje, drugi za mir u obitelji, treći za djecu, zvanja, domovinu ili jednostavno kako bi rekli: „Hvala, Majko.“
U svijetu koji često zaboravlja Boga, Marijanska svetišta ostaju mjesta na kojima čovjek ponovno otkriva tišinu, molitvu i ono najvažnije – da nikada nije sam. Marija uvijek pokazuje na Krista i vodi prema njemu. Zato svako hodočašće završava ondje gdje je i započelo, pred njezinim Sinom, prisutnim u euharistiji.
Neka svetkovina Velike Gospe obnovi u nama pouzdanje u Božju providnost i učvrsti nas u vjeri da nas Nebeska Majka nikada ne napušta. Njoj i danas povjeravamo svoje obitelji, bolesnike, mlade, svećenike, hrvatski narod i cijeli svijet.
Presveta Bogorodice, uznesena na nebo, Kraljice Hrvata, moli za nas!