U Župi sv. Antuna Padovanskoga na Svetom Duhu u tijeku je pobožnost „13 utoraka sv. Antunu“. Četvrtog utorka, 7. travnja, misno slavlje predslavio je prof. dr. sc. fra Ivan Karlić.
Uvodeći u misno slavlje, pozdravljajući i čestitajući Uskrs, prof. Karlić podsjetio je na poziv – živjeti Kristovo uskrsnuće, živjeti novost po uzoru na prvu Crkvu. Spomenuo je i tada lijepi običaj odijevanja onih koji su bili kršteni u uskrsnoj noći u bijelo tijekom vazmene osmine kao „znak čistoće, oslobođenja od svega što čovjeka sapinje, a to su uglavnom naše slabosti.” Pozvao je da se „ponizno obratimo dragom Bogu da nam još jednom oprosti sve one trenutke, možda djela, koja nisu bila u suglasju s Evanđeljem, s našom katoličkom vjerom”, te da molimo zagovor sv. Antuna ne samo za zdravlje tijela, nego i zdravlje duše.
Na početku homilije, propovjednik je primijetio da nam u ozračju svečane proslave Uskrsa, vazmenog bdjenja, radosnog raspoloženja, sve što slušamo može izgledati kao „lijepa priča, jako zgodna priča s uglavnom sretnim završetkom, kao neka lijepa bajka”, no upravo je suprotno jer „sudionicima koji su kasnije povjerovali Isusu mislim da nije bilo baš lako vjerovati da je netko uskrsnuo jer toga nije bilo prije, za to nitko nikada nije čuo, nije bilo lako vjerovati da uskrsnuće postoji i da je uskrsnuo baš onaj koji je bio razapet”, rekao je fra Karlić. Podsjetio je nadalje na događaje prije šokova koje su Isusovi učenici doživjeli – svečani ulazak u Jeruzalem, Isus na čelu, a „apostoli, oni su oko Isusa, oni su glavni, oni su face, kako bismo danas rekli, jer njihov Učitelj ulazi u Jeruzalem, Njega dočekuju, a oni uz Njega; dakle, malo slave i njima pripada. Vjerujem da su bili baš ponosni na svog Učitelja, ali vjerojatno ponosni i na same sebe. Nekoliko dana nakon toga, događa se dramatična promjena, događaju se šokovi jedan za drugim i teško se njima bilo snaći jer Isusa uhvate, sude ga, gone ga na brdo izvan Jeruzalema, nosi dio križa na sebi, klicali mu malo prije, sad ga se odbacuje, vodi ga se na raspeće i što oni jadni učiniše, pobjegoše, gotovo svi. Pobjegli, uplašili se”, a onda su „još čuli kako neke žene pričaju da su Isusa vidjele, da je živ”.
„Problema s vjerovanjem u Kristovo uskrsnuće imala je i Marija Magadalena”, istaknuo je nadalje propovjednik osvrćući se na pročitano Evanđelje (Iv 20, 11-18) i Magdalenin krik: „Uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje ga staviše.” Prof. Karlić upozorio je da bi i današnji vjernici, kršćani, katolici mogli „kričati, vikati zajedno s Marijom Magdalenom, ponoviti njezin vapaj” i upitati „tko Ga je uzeo, tko Ga danas uzima, tko Ga danas nastoji sakriti? ” te pojasnio da mu se čini da „su to oni koji su protiv toga da se Isusov nauk propovijeda, da Isusov nauk bude smjerokaz današnjem čovjeku, koji se ne slažu s time da vrednote koje je Isus propovijedao budu svima nama vodilja kroz život. Uzeše ga možda danas i oni koji huškaju na rat, na ubijanje nevinih. Uzimaju ga i danas, nažalost, oni koji mladima ne daju Isusa, nego drogu, alkohol, nasilje kao način samoostvarenja. Njima smeta Isus i zato ga žele maknuti. Sve više, čini se, nekome smeta Vjeronauk u školama, raspela u učionicama, raspela na stolu u našim poslovnim prostorima, u uredima jer u ime slobodne savjesti, u ime slobode nekakve, to sve treba maknuti. To je uzimanje Isusa, to je skrivanje Isusa.”
U nastavku, govoreći o „uzimanju Isusa” i pitajući se „pobunimo li se” mi vjernici i upitamo li „gdje je Isus?”, propovjednik je izdvojio i zapostavljanje laičkih udruga koje „promiču kršćanske vrijednosti i evanđeoske vrednote”, također i medije koji „donose samo crne vijesti kao da nema ništa dobroga, lijepoga.”
Govoreći o „razvikanoj Europi”, čiji smo dio i koju „treba prihvatiti, poštivati”, prof. Karlić upozorio je da Isusu „ne da ni ime spomenuti”, a „golemi dio ljudi su kršćani, ali to ni u Ustav ne može ući, ali zato često, možda i prečesto, vlada interes, novac, zarada; za to se daje i čast, i obraz, i duša.“
Osvrćući se na prvo čitanje dana (Dj 2,36-41), propovjednik je podcrtao pitanje nakon Petrova navještaja „Što nam je činiti braćo”, a u kontekstu zadaće Crkve podcrtao i odgovor: „Crkva ima trajnu zadaću vraćati Isusa tamo gdje Ga se nastojati ukloniti, tamo za Njega svjedočiti” te poručio da se Isusa „ne može ukloniti, to je jednostavno nemoguće, ne može ga se potpuno sakriti, ne može se reći – nema ga; jer mi znamo, nakon što su Isusa razapeli, On je uskrsnuo na novi život, na vječni život i kao takav, kao uskrsnuli, kao živi, dolazi čovjeku. Dolazi i k nama danas da bi bio s nama, da bi i nas nečemu poučio.” Prof. Karlić, govoreći o nasljedovanju Krista Uskrslog, istaknuo je prve kršćane koji se unatoč progonima i smrti, nisu bojali naviještati, nastojali su živjeti Evanđelje.
Zaključujući homiliju, dr. sc. Karlić prisjetio se snažne molitve sv. Antuna uskrslom Kristu u kojoj moli za oproštenje grijeha, slabosti, da se vjernik, kršćanin obnovi iznutra i za milost da dostojno živi Kristovo uskrsnuće: „Mi koji se zovemo kršćani, sjedinjeni s njime, po Kristovu imenu, pobožnom dušom molimo toga istoga Isusa Krista, Sina Božjega, i sa svom ga usrdnošću prosimo: neka nam udijeli milost da, potaknuti pokajničkim duhom, uđemo u pustinju ispovijedi, te primimo oproštenje za sva svoja nedjela, pa da obnovljeni i očišćeni zavrijedimo uživati radosti uskrsnuća.”
Na kraju, predslavitelj je, vrativši se na pitanje koje su slušatelju postavili Petru „Što nam je činiti”, potaknuo: „Sebe pitajmo – što je nama danas činiti u 21. stoljeću? Odgovor je sasvim jednostavan, onaj pravi, pozitivan odgovor Bogu – vraćati Isusa, vraćati Ga tamo gdje Ga se nastoji ukloniti, vraćati se Isusu i vraćati Ga u sebe i oko sebe i to je zapravo naše poslanje, to je poslanje svakog kršćanina. Neka primjer i zagovor sv. Antuna nadahnjuju nas, današnje ljude da Isusa iz dana u dan vraćamo u sebe i oko sebe – u obitelji, u škole, na posao, na sportska borilišta, gdje god da jesmo. Neka nas na to nadahnjuje Evanđelje i sv. Antun koji ga je propovijedao. Neka nas u tom poslanju prati zagovor našega sv. Antuna.”
Sljedećeg utorka 14 .travnja misno slavlje predslavit će mons. Czeslav Kozon. Pobožnost počinje u 18 sati svečanim izlaganjem relikvijara, u 18.20 slijedi pjevana krunica i Večernja u čast svecu te misa, nakon koje slijede pjevane litanije i štovanje relikvija ispred relikvijara u kojem se nalazi svečeva podlaktična kost. Prijenos svete mise od 19 sati svakoga utorka omogućuju Laudato televizija i Radio Marija.
Izvor: Bazilika sv. Antuna Padovanskoga