U Velikom tjednu u 7:45h u programu Radio Marije pratite meditacije Oporuka s križa koje uređuje Antonio Kljajić, đakon Požeške biskupije. Reprize meditacije poslušajte u 20:45h.
ČETVRTA OPORUKA: PRIHVATITI TRPLJENJE
LECTIO: Iz evanđelja po Marku
A o šestoj uri tama nasta po svoj zemlji – sve do ure devete. 34 O devetoj uri povika Isus iza glasa: »Eloi, Eloi lama sabahtani?« To znači: »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« 35 Neki od nazočnih čuvši to govorahu: »Gle, Iliju zove.«
MEDITATIO:
Poštovani slušatelji Radio Marije, draga braćo i sestre, hvaljen Isus i Marija!
Zaputimo se na Kalvariju. Zagledajmo se u Krista koji visi na križu. Sav krvav, izranjen, pribijen na drvo, u svoj svojoj boli počinje osjećati da je ostavljen od svih. Ta tjeskoba viče iz njegovih usta i govori: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio. O kako li je teška patnja Njegova poradi naših grijeha. Krik s križa je osjećaj boli grijeha. O kako li te Isuse moj grijeh ranjava. Kako možemo razumjeti tu bol. Kako ti koji si Svemoguć osjećaš da je ostavljen. Psalam 22 govori upravo o čovjekovoj patnji. Ovaj psalam je cijeli izrecitiran na drvetu križa. Rečen je upravo da se ispuni cijelo pismo. Psalam govori o trpljenju pravednika. Spominje upravo razdiranje haljina, probijanje ruku i nogu. Ali psalam koji Isus na križu govori, ne završava potpunom tjeskobom, već govori na kraju: Njemu će se jedinom klanjati svi koji snivaju u zemlji, pred njim se sagnuti svi koji u prah silaze. I moja će duša za njega živjeti, njemu će služiti potomstvo moje. O Gospodu će se pripovijedat’ sljedećem koljenu, o njegovoj pravdi naviještati narodu budućem: »Ovo učini Gospodin!« Psalam kojeg Isus citira završava riječima utjehe u tjeskobi, beznađu, u ostavljenosti. Početak nam se čini kao da je sve izgubljeno, ali upravo kraj nam govori jasno da Božja pravda nikad ne staje i da će se Bog proslaviti.
ČETVRTA OPORUKA – PRIHVATITI TRPLENJE. Kako nam je u životu teško prihvatiti patnju. Zašto uvijek moram kukati kada se nalazim u teškom razdoblju života. Vičem u sebi: „Nisi li me Bože moj, mogao osloboditi patnje da ne moram toliko trpjeti“. Zašto moram osjećati bol. Zašto moram trpjeti? Tisuće i tisuće pitanja postavljam Bogu u teškim životnim situacijama, a ne vidim kako upravo on na križu prihvaća patnju i govori mi da je jedini put do slobode preko muke i trpljenja. Zašto li se stalno bunim kada dođu teški trenutci. Kukam kada me neka bolest pogodi. Kukam kada ostanem bez ičega. Kukam kada mislim da se cijeli svijet urotio protiv mene. Zaboravio sam da je i Bog trpio zbog mene na drvetu križa.
ACTIO
Život je jedno veliko bojno polje koje moramo proći kako bi mogli biti slobodni. Kada ne bi imali trpljenja, ne bi mogli osjetiti snagu koju nam Bog daje. Nemojmo se opirati kada dođu trenutci kada trebamo trpjeti. Trpjeti nepravdu je velika bol u našoj duši. I sam je Gospodin u toj boli patio. Sjeti se samo kada dođu trenutci kada i trebaš trpjeti, samo se zagledaj u križ i vidjet ćeš da se svako trpljenje itekako isplati. Krist je zbog nas trpio upravo jer nas je do kraja ljubio i uspio je pobijediti. I mi, svakodnevno pobjeđujmo sebe i zagledani u križ, prihvatimo svako trpljenje iz ljubavi prema Bogu i svome bližnjemu.
Blagoslovljen hod prema Uskrsnu! Antonio Kljajić, đakon Požeške biskupije.