O proroku Amosu znamo vrlo malo, s obzirom na to da su njegovi biografski zapisi vrlo škrti. Rodio se u 8. st. prije Krista u Tekoi, u Judeji, seocu oko osam i pol kilometara jugoistočno od Betlehema. Selo se nalazi u brdovitom i pustinjskom kraju. U njemu je tamo od izraelskoga kralja Roboama bila mala vojna postaja, dok su preostatak stanovništva sačinjavali seljaci i pastiri.
I Amos je bio pastir. Još nešto znamo o njemu. On sam o tome piše: “Bio sam stočar i gajio sam divlje smokve, ali me Jahve uze od stada i Jahve mi reče: “Idi, prorokuj mojemu narodu Izraelu!” (Am 7, 14-15). Ta su ga zanimanja, a pogotovo proročko, izvukla iz uskoga kruga njegova kraja i postavila na pozornicu javnoga života u Judeji.
Njegov siromašni život razvio je u njemu smisao za Božju veličinu, za Njegovo gospodstvo nad svijetom. Prožet dubokom sviješću o Bogu, prorok je postao Njegov glasnik, koji govori glasno, s ponosom, jezikom punim energije, i one iskonske snage, što katkada u izražavanju odiše hrapavošću. Njegov je izražajni oblik pastira-nomada.
Veliki umjetnici uvijek su se nadahnjivali na likovima proroka. Tako je i lik proroka Amosa poslužio nepoznatom majstoru da ga ovjekovječi na najprofinjeniji način na krstionici u Parmi. U koru katedrale u Cefalu prikazan je u već poodmakloj dobi. Neki ga umjetnici, kao majstor Jean Pucelle na jednoj minijaturi, prikazuju kao pastira sa stadom, dok mu se iz visina javlja vječni Bog. U jednoj Bibliji, koja se čuva u benediktinskom samostanu u Admontu, u Štajerskoj, Amos je prikazan za svog razgovora s Bogom. Već sama činjenica da je prorok Amos tako bogato zastupan u ikonografiji, govori o snazi njegove poruke. Ta je poruka bila kroz stoljeća bogato nadahnuće.