U srijedu 20. svibnja u 9:00 h pratite emisiju “Slovnica” u kojoj ćemo govoriti o prognanome pjesniku,ljubitelju “ideala silnih, vječitih” – Silviju Strahimiru Kranjčeviću. Emisiju uređuje prof. Marina Čubrić, a vodi Petra Ćurlin.
U emisiji ćemo predstaviti lik i djelo Silvija Strahimira Kranjčevića i njegovo pjesništvo u kontekstu hrvatske književnosti kraja 19. i početka 20. stoljeća. Posebno ćemo istaknuti neke njegove antologijske pjesme kao što su “Mojsije”, i “Eli! Eli! Lama azavtani?!”, o previranjima njegova života, utjecaju vjere, idealizmu i odnosima s bliskim osobama i književnim uzorima.
Kranjčević je mnogo patio jer zbog svog političkog zalaganja nije mogao živjeti i raditi u voljenoj Hrvatskoj. Njegovo domoljublje, produbljeno križem izgnanstva, dolazi do izražaja u brojnim domoljubim pjesmama koje oblikuju nove hrvatske generacije:
Moj dom
Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I… gutam svoju bol!
I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,
Njen rug je i moj rug;
Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše,
I ne vraćaju dug.
Ja nosim boštvo ovo – ko zapis čudotvorni,
Ko žića zadnji dah;
I da mi ono pane pod nokat sverazorni,
Ja past ću utoma.
Ah, ništa više nemam; to sve je što sam spaso,
A spasoh u tom sve,
U čemu vijek mi negda vas srećan se je glaso
Kroz čarne, mlade sne!
Kroz požar, koji suklja da oprži mi krila,
Ja obraz pronijeh njen;
Na svojem srcu grijem već klonula joj bila
I ljubim njenu sjen.
I kralje iznijeh njene i velike joj bane,
Svih pradjedova prah,
Nepogažene gore i šaren-đulistane
I morske vile dah.
… Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio
I bježat moram svijet;
U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,
Al’ ovaj nije cvijet.
On vreba, vreba, vreba… a ja je grlim mûkom
Na javi i u snu,
I preplašen se trzam i skrbno pipam rukom:
O, je li jošte tu?!
Slobode koji nema taj o slobodi sanja,
Ah, ponajljepši san;
I moja žedna duša tom sankom joj se klanja
I pozdravlja joj dan.
U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu
I krunidbeni pir,
I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu
U pola mora šir!
Sve, cvjetno kopno ovo i veliko joj more
Posvećuje mi grud;
Ko zvijezda sam na kojoj tek njeni dusi zbore,
I… lutam kojekud.
Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,
Zaorit ću ko grom:
O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
To moj je, moj je dom!
(Silvije Strahimir Kranjčević, „Izabrana djela”, Matica hrvatska, Zagreb, 1996., str.225.-226.)