Papa Franjo, nadahnut čitanjem Evanđelja druge nedjelje došašća, 10. prosinca, skrenuo je pozornost na lik Ivana Krstitelja i opisao ga kao glas koji viče u pustinji.
Pustinja, ta pustoš u kojoj nema komunikacije, i glas, sredstvo govora, doimaju se kao dvije oprečne slike, no u Krstitelju se združuju, komentirao je Sveti Otac obraćajući se prisutnima na Trgu svetog Petra.
Njima se pridružuje i Ivan Krstitelj, rekao je Papa, objašnjavajući značenje pustinje u apostolovom propovijedanju.
Ivan propovijeda u pustinji, blizu rijeke Jordan, mjesta gdje je njegov narod, prije mnogo stoljeća, bio ušao u obećanu zemlju. Kao da želi time reći: da bismo čuli Boga moramo se vratiti na mjesto na kojem je četrdeset godina Bog pratio, štitio i odgajao svoj narod – u pustinju. To je mjesto tišine i onog bitnog, gdje si čovjek ne može priuštiti to da gubi vrijeme na beskorisnim stvarima, već se mora usredotočiti na ono što je bitno za život, zaključio je rimski biskup.
To je, nastavio je papa Franjo, uvijek trajno aktivan podsjetnik: Da bi krenuli putem života potrebno je lišiti se onog „suvišnog“, jer živjeti dobro ne znači napuniti se beskorisnim stvarima, već osloboditi se suvišnog kako bismo uronili duboko u sebe i shvatili ono što je zaista važno pred Bogom. Samo ako, šutnjom i molitvom, napravimo mjesta Isusu, koji je Riječ Očeva, moći ćemo se osloboditi onečišćenja ispraznih riječi i brbljanja.
Šutnja i umjerenost, dodao je Papa – u riječima, u korištenju stvari, medija i društvenih mreža – nisu samo „cvjetići“ ili vrline, nego bitni elementi kršćanskog života.
Glas autentičnosti
Usredotočujući se na drugu sliku – glas – istaknuo je Sveti Otac. To je sredstvo kojim izražavamo ono što mislimo i nosimo u srcu. Shvaćamo, dakle, da je jako povezan s tišinom, zato što izražava ono što sazrijeva u našoj nutrini, iz slušanja onoga što Duh sugerira.
Ako se ne zna šutjeti, teško će se imati što dobro za reći; dok, što je pažljivija tišina, to je riječ jača. Kod Ivana Krstitelja taj glas je povezan s autentičnošću njegova iskustva i bistrinom njegova srca, naglasio je papa Franjo.
Kakvo mjesto zauzima tišina u mojim danima?
Na kraju, Papa je predložio da se zapitamo: kakvo mjesto zauzima tišina u mojim danima? Je li to prazna tišina, koja me možda čini potištenim, ili prostor slušanja, molitve, gdje se može čuvati srce?
Je li moj život trezven ili pun suvišnih stvari?, upitao je okupljene vjernike na Trgu svetog Petra.
Čak i ako to znači ići protiv struje, zaključno je rekao: Cijenimo tišinu, sabranost i slušanje.
Na kraju je udijelio apostolski blagoslov te zazvao Mariju, Djevicu šutnje, da nam pomogne voljeti pustinju, pomažući nam da postanemo vjerodostojni glasovi koji navješćuju njezina Sina koji dolazi.
