U Papinim je željama „nemirna“ Crkva. Crkva koja nadilazi sve oblike autoreferencijalnosti i dopušta da ju interpeliraju brige povijesti – rekao je papa Franjo pred oko tisuću biskupijskih referenata talijanskoga sinodskog hoda, sudionikâ nacionalnoga susreta, koje je 25. svibnja primio u Dvorani Pavla Šestoga u Vatikanu.

Birokracija i formalizmi opterećuju Crkvu

Sveti je Otac potaknuo prisutne da hrabro i odlučno nastave ići tim putem sučeljavanja te ih ohrabrio da vrjednuju potencijale prisutne u župama i različitim kršćanskim zajednicama. Podsjetio je, osim toga, na zadaću koju je povjerio na crkvenom skupu u Firenci, kada je istaknuo tri osobine koje trebaju obilježavati lice Crkve: poniznost, nesebičnost i blaženstvo.

Crkva je sinodalna jer je svjesna da hodi u povijesti u društvu Uskrsloga, ne brinući se za očuvanje sebe i svojih interesa, nego za služenje evanđelju u stilu besplatnosti i brige, njegujući slobodu i kreativnost koje su vlastite onima koji svjedoče radosnu vijest o Božjoj ljubavi, ostajući ukorijenjeni u onomu što je bitno. Crkva opterećena strukturama, birokracijom, formalizmom teško će hoditi kroz povijest, u korak s Duhom, u susret muškarcima i ženama našega vremena.

Neka se u zajednicama svi kršćani osjećaju kao kod kuće

Potičući na veću crkvenu suodgovornost, Papa je istaknuo da su nam potrebne kršćanske zajednice u kojima se širi prostor, u kojima se svatko može osjećati kao kod kuće, gdje strukture i pastoralna sredstava ne pogoduju stvaranju malih skupina, nego radosti zbog toga što jesmo i što se osjećamo suodgovornima.

Biti otvorena Crkva

Prepoznati drugoga u bogatstvu njegovih karizmi i njegove jedinstvenosti – na to je potaknuo Papa u nadi da će se Crkva otvoriti onima koji još uvijek ne vide priznatom svoju prisutnost u Crkvi, onima koji nemaju glasa, onima čiji je glas skriven ako ne i ušutkan ili zanemaren, ili onima koji se osjećaju neprikladnima, možda zato što je njihov život težak ili slojevit. Oni su, naime, često a priori isključeni – dodao je te istaknuo:

Trebali bismo se upitati koliko prostora ostavljamo i koliko uistinu slušamo u svojim zajednicama glasove mladih ljudi, ženâ, siromaha, razočaranih, onih koji su povrijeđeni u životu i koji su ljuti na Crkvu. Sve dok njihova prisutnost bude povremena u cjelokupnom crkvenom životu, Crkva neće biti sinodalna, nego Crkva nekolicine.

„Bolest“ autoreferencijalnosti

I u ovoj je prigodi papa Franjo spomenuo autoreferencijalnost koja je – kako je rekao – lijepa bolest Crkve. Pritom je dodao da je klerikalizam izopačenost i da nije manje štetan kada uđe u laike; onda je strašan – istaknuo je te napomenuo kako nas sinoda potiče da postanemo Crkva koja radosno, ponizno i kreativno hodi u našem vremenu, svjesna da smo svi ranjivi i potrebni jedni drugima.

Duh Sveti protagonist Sinode

Na kraju je Sveti Otac ponovno istaknuo djelo Duha Svetoga, istinskoga protagonista sinodskoga puta. Nemojmo se zavaravati da je sinoda naše djelo. Duh Sveti je protagonist sinodskoga procesa; On je taj koji pojedince i zajednice otvara za slušanje; On dijalog čini autentičnim i plodnim; On prosvjetljuje razlučivanje; On usmjerava izbore i odluke. I ponajviše, On stvara sklad – rekao je papa Franjo.