Znanje, tehnički napredak, arogancija biti i imati, rizik strojeva, gubljenje dodira sa stvarnošću i sposobnost njegovanja duha – to su teme koje dotiče papa Franjo u posljednjem govoru svog 41. apostolskog putovanja, tijekom susreta sa svijetom sveučilišta i kulture na katoličkom sveučilištu „Péter Pázmány“. U svom govoru također podsjeća na opasnost onih ideologija koje nose lažnu ideju slobode i onoga što je Mađarska proživjela.

„Mađarska je vidjela slijed ideologija koje su se nametale kao istine, ali nisu dale slobodu. A ni danas rizik nije nestao: mislim na prijelaz iz komunizma u konzumerizam. Ono što oba „-izma“ imaju zajedničko je lažna ideja slobode. Ona komunizma je bila prisilna „sloboda“, ograničena izvana, o kojoj je netko drugi odlučivao. Ona konzumerizma je libertarijanska, hedonistička, spljoštena „sloboda“, koja nas čini robovima potrošnje i stvari“, rekao je Papa.

I ako je „lako prijeći od ograničenja nametnutih mišljenju, kao u komunizmu, do mišljenja bez granica, kao u konzumerizmu“, i „od sputane slobode do slobode bez kočnica“, Isus uči da „ono što oslobađa čovjeka od njegovih ovisnosti i zatvorenosti“, pojašnjava Franjo, dodajući da je „ključ za pristup ovoj istini spoznaja koja se nikada ne odvaja od ljubavi, relacijske, ponizne i otvorene, konkretne i zajedničarske, hrabre i konstruktivne“.

Dvije vrste znanja koje treba pomiriti

Papa potom iznosi svoja razmišljanja o znanju, podsjećajući na lik Romana Guardinija, koji je razlikovao ponizno i relacijsko, ono „stvaranje prema prirodi, koje ne prelazi utvrđene granice“ te analiziranje i shvaćanje stvari koje spajaju energije i tvari do jednog kraja koji je stroj.

Danas su neki jako „social“, a malo društveni

Franjo objašnjava da „Guardini ne demonizira tehnologiju, koja nam omogućuje da živimo bolje, komuniciramo i imamo mnoge prednosti, ali upozorava na rizik“ da ona može dominirati životom, dovodeći čovjeka da izgubi „sve unutarnje veze koje mu daju smisaonu organsku mjeru i oblike izražavanja u skladu s prirodom“, proizvoljno postavljati svoje ciljeve i provoditi ih prevladavajući i kroteći sile prirode. Pred svim tim, kao veliki intelektualac i čovjek vjere, Papa nas poziva da se zapitamo može li „život ostati živući“ te ističe pitanje sveučilištu koje mu je domaćin, „gdje se istražuju informatika i bioničke znanosti“. Franjine misli idu do ekološke krize, s prirodom koja reagira na instrumentaliziranu upotrebu koju čovjek koristi, do nedostatka granica, do logike 'to se može učiniti, dakle dopušteno je', do „želje da se u središte svega ne stavi osoba i njezini odnosi“, nego pojedinac „pohlepan za zaradom i proždrljiv u shvaćanju stvarnosti“. No Papa nas posebno poziva da pogledamo „eroziju poveznica zajednice“, usamljenost i strah koji iz egzistencijalnih uvjeta kao da se pretvaraju u socijalne uvjete, te diže uzbunu.

„Koliko izoliranih pojedinaca, vrlo 'social' i malo društvenih, pribjegava, kao u začaranom krugu, utjehama tehnologije kako bi ispunili prazninu koju osjećaju, trčeći na još frenetičniji način dok, podložni divljem kapitalizmu, osjećaju bolnije svoje slabosti u društvu u kojem vanjska brzina ide ruku pod ruku s unutarnjom krhkošću“.

Rizik sve dominantnije tehnike

Postoji „arogancija biti i imati“ koju „tehnokratska paradigma pogoršava, uz stanovitu upotrebu algoritama koji mogu predstavljati daljnji rizik destabilizacije ljudskog“, upozorava Franjo, koji u tom smislu citira roman „Gospodar svijeta“, Roberta Bensona, koji je već spomenut u nekoliko govora. Proročka knjiga, definira je Papa, koja opisuje „budućnost kojom dominira tehnologija i u kojoj je sve, u ime napretka, standardizirano“, gdje se razlike poništavaju, životi naroda nuliraju, a religije i „suprotstavljene ideologije konvergiraju u homogenizaciji koja ideološki kolonizira“ i gdje se „čovjek, u dodiru sa strojevima, sve više splošnjava“. U takvom scenariju, primjećuje Franjo, „gdje svi izgledaju otupjeli i anestezirani, čini se očiglednim odbacivanje bolesnih i primjena eutanazije, kao i ukidanje nacionalnih jezika i kultura radi postizanja univerzalnog mira, što se u stvarnosti pretvara u progon na temelju nametanja privole“.

Briga o relacijama s transcendentnim, društvom i stvorenim

Pred takvim scenarijem, Papa podsjeća na „uloge kulture i sveučilišta“, precizirajući da je sveučilište „mjesto gdje se rađa, raste i sazrijeva misao, otvoreno i simfonično“, „hram gdje je znanje pozvano oslobađati se iz uskih okvira imanja i posjedovanja kako bi postalo kultura“, u onim odnosima koje čovjek njeguje „s transcendentnim, s društvom, s poviješću, sa stvorenim“. Do te mjere da Drugi vatikanski koncil, u Gaudium et spes, potvrđuje da „kultura mora težiti cjelovitom savršenstvu ljudske osobe, dobru zajednice i cijelog ljudskog društva“ i za to je potrebno „njegovati duh tako da razvija sposobnosti divljenja, intuicije, kontemplacije i postane sposobna oblikovati osobni sud i njegovati vjerski, moralni i socijalni osjećaj“. Valja, dakle, upotrijebiti znanost da bismo razumjeli i donijeli prave odluke, a za to nam je potrebna poniznost. „Veliki su intelektualci, zapravo, skromni, kaže Franjo. Misterij života, pak, otkriva se onima koji znaju ući u male stvari“.

„Tako shvaćena, kultura doista predstavlja zaštitu čovječanstva. Uranja u kontemplaciju i oblikuje ljude koji nisu prepušteni na milost i nemilost modi trenutka, već dobro ukorijenjeni u stvarnost stvari. Te da, skromni učenici znanja, osjećaju da moraju biti otvoreni i komunikativni, nikad rigidni i borbeni“.

Znati također znači prepoznati svoje granice

Ukratko, oni koji vole kulturu „u sebe unose zdrav nemir. Istražuju, preispituju, riskiraju i ispituju, oni znaju kako izaći iz vlastite sigurnosti da bi se ponizno upustili u misterij života“ koji se zauzvrat „otvara drugim kulturama te osjeća potrebu za dijeljenjem znanja“. I to je „duh sveučilišta“, naglašava Papa, napominjući da ga katoličko sveučilište u Mađarskoj živi „kroz zajedničke istraživačke programe i također primajući studente iz drugih regija svijeta, poput Bliskog istoka“ i „osobito iz napaćene Sirije“.

„Kultura nas prati da upoznamo sami sebe. Na to nas podsjeća klasična misao koja nikada ne smije zaći. U misli mi dolaze poznate riječi proročišta iz Delfa: 'Upoznaj samog sebe'“.

Čovjek je povezan s drugima i sa stvorenim

Franjo precizira da upoznati samoga sebe „znači biti sposoban prepoznati vlastite granice i, posljedično, zaustaviti vlastitu pretpostavku samodostatnosti“ te da „prije svega prepoznavanjem sebe kao stvorenja postajemo kreativni, uranjajući u svijet, a ne dominirajući njime“. Zatim, trebamo se zamisliti nad činjenicom da „tehnokratska misao teži napretku koji ne priznaje ograničenja“, dok je umjesto toga „pravi čovjek također sastavljen od krhkosti, i često upravo tu shvaća da je ovisan o Bogu i povezan s drugima i sa stvorenjem“. Stoga poznavati samoga sebe znači uzeti u obzir, „u čestitoj dijalektici“, krhkost i veličinu čovjeka.

Isusov nauk

I ako je „lako prijeći od ograničenja nametnutih razmišljanju, kao u komunizmu, do mišljenja bez granica, kao u konzumerizmu“, i „od sputane slobode do slobode bez kočnica“, Isus uči da nas istina oslobađa, da je „istina ono što oslobađa čovjeka od njegovih ovisnosti i zatvorenosti“, pojašnjava Franjo, dodajući da je „ključ za pristup ovoj istini spoznaja koja se nikada ne odvaja od ljubavi, relacijske, ponizne i otvorene, konkretne i zajedničarske, hrabre i konstruktivne“. Sveučilišta su, zaključuje Papa, pozvana njegovati taj način spoznaje, a vjera ga mora njegovati. A njegova je želja za mađarsko sveučilište i za svako sveučilište „da bude središte univerzalnosti i slobode, plodno gradilište humanizma, laboratorij nade“.

(Vatican News - tc, bj)