„Krist je trpio za vas (…); on koji na uvredu nije uvredom uzvraćao i mučen nije prijetio, …; on koji u tijelu svom grijehe naše ponese na drvo da umrijevši grijesima pravednosti živimo; on čijom se modricom izliječiste.“ (1 Pt 2, 21-24)
Čitanje je kojim je započela opća audijencija na Veliku srijedu, 5. travnja. U središtu smo Velikoga tjedna i bliži se čas Isusove smrti. Na njegov grob, kako smo čuli u liturgiji prošle nedjelje, bit će stavljen kamen. Čini se da je sve gotovo; za Isusove učenike ta kamena gromada označava kraj svake nade – rekao je papa Franjo na samom početku kateheze. Sve govori o neuspjehu. Obeshrabrenost koja je tištala učenike nije nepoznata ni nama danas – rekao je te dodao:
I u nama se skupljaju turobne misli i osjećaji frustracije: zašto takva ravnodušnost prema Bogu? Zanimljivo je to: zašto je toliko ravnodušja prema Bogu? Zašto je toliko zla u svijetu? Pogledajte, ima zla u svijetu! Zašto nejednakosti nastavljaju rasti a željeni mir ne dolazi? Zašto smo toliko vezani za rat, za ranjavanje jedni drugih? I u srcu svakog pojedinca, koliko je izgubljenih očekivanja, koliko razočaranja! K tomu, onaj osjećaj da su prošla vremena bila bolja i da u svijetu, a možda čak i u Crkvi, nije kao što je nekad bilo… Ukratko, kao da je i danas nada zapečaćena pod kamenom nepovjerenja.
Iz križa klija nada
Gdje je danas vaša nada? – ustrajno pita Papa. Pred očima učenika slika je križa, ali ubrzo će shvatiti da se upravo iz toga križa rađa nov početak. Sveti je Otac istaknuo tu prividnu proturječnost te kazao da se Božja nada rađa upravo u „crnim rupama naših iznevjerenih očekivanja“. Iz križa, iz te užasne sprave za mučenje, Bog je izvukao najveći znak ljubavi – rekao je te nastavio:
To drvo smrti, koje je postalo stablo života, podsjeća nas da Božji početci često počinju od naših svršetaka: tako On voli činiti čuda. Uprimo, dakle, danas svoj pogled u stablo križa kako bi u nama proklijala nada; kako bismo ozdravili od tuge; koliko je tužnih ljudi… Kad sam mogao ići ulicama – sada ne mogu jer mi ne dopuštaju – ali, kada sam mogao šetati ulicama druge biskupije, volio sam motriti pogled ljudi. Koliko je tužnih pogleda! (…) Treba nam malo nade, da ozdravimo od tuge od koje bolujemo, od ogorčenosti kojom trujemo Crkvu i svijet.
Isus svučen na križu kaže nam da pogledamo istinu o sebi
Sveti je Otac stoga potaknuo vjernike da pogledaju raspelo na kojemu je Isus svučen, ranjen, mučen. Svučen; On koji je Bog dopušta da ga liše svega. Mi, koji smo toliko vezani za izgled, koji uvijek želimo drugima pokazati svoje uljepšano lice, koji mislimo da je važno pokazivati se, tako da drugi govore dobro o nama i koji se punimo suvišnim stvarima, ne nalazimo mir. Isus, lišen svega podsjeća nas da se nada ponovno rađa tako da pogledamo istinu o sebi samima – napomenuo je Papa te objasnio:
To je potrebno: vratiti se srcu, onom bitnom, jednostavnom životu, lišenom mnogih beskorisnih stvari, koje su nadomjesci nade. Danas, kad je sve slojevito i postoji opasnost da se izgubimo, potrebna nam je jednostavnost, potrebno nam je ponovno otkriti vrijednost jednostavnosti, odricanja, očistiti se od onoga što onečišćuje srce i čini nas tužnima. Svatko se od nas može sjetiti neke beskorisne stvari koje se može osloboditi kako bi ponovno pronašao sebe samoga.
Lijepa vježba
Kako bi prešao na konkretno, Papa je dao ideju, „lijepu vježbu“ koju svatko od nas može učiniti. Ispričao je kako se prije petnaestak dana u Domu svete Marte, u kojemu živi, proširio glas da bi za Veliki tjedan bilo lijepo pregledati garderobu i razodjenuti se, riješiti se stvari koje imamo, a koje ne rabimo… Ne možete zamisliti koliko je takvih stvari! – istaknuo je te dodao:
Lijepo je lišiti se nepotrebnih stvari. To je otišlo siromašnima, ljudima u potrebi. I mi također imamo toliko beskorisnih stvari u srcu, ali i vani. Pogledajte svoju garderobu (…) Pogledajte garderobu svoje duše: koliko beskorisnih stvari imate, koliko glupih iluzija.
S Isusom je moguće bol pretvoriti u „otvore svjetla“
Isus je ranjen, u tijelu i u duši – istaknuo je rimski biskup. Isus je sâm: izdan, predan i zanijekan od svojih. Rugaju mu se, narodu je Baraba draži od njega. Kako sve to pomaže našoj nadi? – upitao je Papa.
I mi smo ranjeni: tko nije povrijeđen u životu? Tko ne nosi ožiljke prijašnjih odluka, nerazumijevanja, boli koje ostaju u srcu i koje je teško prevladati? Ali i ožiljke pretrpljenih nepravdi, oštrih riječi, nemilosrdnih osuda? Bog ne skriva od naših očiju rane koje su mu probole tijelo i dušu. Pokazuje ih kako bi nam pokazao da se na Uskrs može otvoriti novi prolaz, da naše rane mogu postati otvori svjetla.
Što činimo sa svojim ranama?
Sve ovisi o tomu što činimo sa svojim ranama – primijetio je Papa. Vidimo da Isus na križu nastavlja ljubiti i oprašta onima koji ga ranjavaju pobjeđujući tako zlo. A mi, što mi od njih činimo? Dopuštamo li da nas obuzmu zlopamćenje i tuga ili ih sjedinjujemo s Isusovima?
Da, naše rane mogu postati izvori nade kad, umjesto da sažalijevamo same sebe, brišemo suze drugima; kad se, umjesto da gajimo ogorčenost zbog onoga što nam je oduzeto, pobrinemo za ono što nedostaje drugima; kad se, umjesto da smo zaokupljeni mislima o nama samima, priginjemo nad one koji pate; kad umjesto žeđi za ljubavlju prema nama, gasimo žeđ za ljubavlju onih koji nas trebaju. Jer tek kad prestanemo misliti na sebe, ponovno se pronalazimo. I tako će – kaže se u Svetome pismu – naša rana brzo zacijeliti (usp. Iz 58, 8) a nada ponovno procvasti.
