Ophod na Cvjetnicu ima dugu tradiciju. Još se, naime, iz izvještaja hodočasnice Eterije (Egerije) saznaje kako su se kršćani u Jeruzalemu u 5. st. sastajali u rano poslijepodne na Maslinskoj gori, odakle bi, nakon bogoslužja riječi, u predvečerje krenuli u ophodu prema Jeruzalemu, a u rukama bi imali maslinove ili palmine grančice. Odatle se običaj proširio po Istoku, a početkom 7. st. prenesen je i u Španjolsku i Galiju, gdje su se obično koristile vrbine grane ili neke druge s cvjetovima, pa odatle i naziv Cvjetnica.
Krajem 8. st. sve češće je riječ o ophodima s palminim grančicama, kojima se pripisivao ljekoviti učinak, a također i snaga u obrani od svih zala kuća i ukućana. Takvo se, gotovo magijsko shvaćanje, zadržalo jednim dijelom i do danas. Naime, bio je običaj da se jedu pupoljci i mladice blagoslovljenih grana, kako bi se spriječile razne bolesti, a ni danas nije rijetkost da se te grančice u obliku križa zabadaju na njivama, sa svrhom da se spriječe elementarne nepogode, ili pak da se grančice zadijevaju za raspela u kućama, kako bi zaštitile ukućane od raznih nevolja. Također, one su se shvaćale kao obrambeno sredstvo protiv raznih nametnika na stoci i povrću, kao i protiv lisica koje prijete peradi. Iako je u takvim oblicima pobožnosti često teško procijeniti ispravnost vjerovanja, čini se kako su praznovjerni elementi u narodu bili barem dijelom prisutni i isto tako barem se dijelom zadržali i do danas.
Ophod na Cvjetnicu ne poznaju svi nekadašnji obrednici, korišteni na hrvatskim područjima, nego se on nalazi samo u rimskim, odnosno onima koje je izdavao Rim (kod nas su od 1640. god. do Drugog vatikanskog sabora objavljena četiri izdanja rimskog obrednika na hrvatski jezik), a nalazimo ga također i u tzv. Đakovačkom obredniku, odnosno obredniku kojega je za svoju biskupiju – Đakovačku ili Bosansku i Srijemsku – izdao biskup Josip Juraj Strossmayer 1878. god.
Ophod je započeo tako da se najprije blagoslove i razdijele grančice masline ili palme, a potom se, s granama u rukama, formira kolona. Naprijed je išao kadioničar s kadionicom koja se dimi, a iza njega je išao subđakon s križem, dok su sa svake njegove strane išli svjećonoše s upaljenim svijećama na svijećnjacima. Iza njih se formirao kler po dostojanstvu, a na njihovu kraju je išao misnik, dok mu je s lijeve strane stajao đakon. Iza njih hodio je ostali narod.
Za vrijeme ophoda pjevale su se razne prigodne antifone, a kad se ophod vraćao, u crkvu bi najprije ušla dva ili četiri pjevača, koja bi za sobom zatvorila crkvena vrata, okrenula se licem prema ophodu i započela pjevati dva po dva retka: Slava, čast…, na što bi svećenik i ostali vjernicima koji su ostali izvan vrata odgovarali.
Po završetku pjesme, subđakon bi udario drškom križa u vrata, nakon čega bi se ona otvarala i ophod bi ušao u crkvu pjevajući: Kada je ono Gospodin ulazio u sveti grad…, a potom se slavila sveta misa. Za vrijeme pjevanja Muke, grane su se držale u rukama.