Prilikom angelusa 29. ožujka, Papa Franjo nastavio je ciklus kateheza "Strast za evangelizacijom: apostolski žar vjernika", govoreći o sv. Pavlu kao svjedočenja:
Čitanje: Gal 1,22-24
''Braćo, osobno bijah nepoznat Kristovim crkvama u Judeji. One su samo čule: 'Negdašnji naš progonitelj sada navješćuje vjeru koju je nekoć pustošio' i slavile su Boga zbog mene.''
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Kroz put kateheza o apostolskom žaru, danas počinjemo promatrati neke osobe koje su na različite načine i u različita vremena dale uzorno svjedočanstvo o tome što znači strast za Evanđeljem. A prvi svjedok je naravno apostol Pavao. Želio bih mu posvetiti dvije kateheze.
Priča o Pavlu iz Tarza amblemska je za ovu temu. U prvom poglavlju Poslanice Galaćanima, kao i u Djelima apostolskim, možemo uočiti da se njegova revnost za Evanđelje javlja nakon njegova obraćenja i zauzima mjesto njegove prijašnje revnosti za židovstvo. Savao – Pavlovo prvo ime – već je bio revan, ali Krist preokreće njegovu revnost: sa Zakona na Evanđelje. Njegov zamah najprije je htio uništiti Crkvu, a kasnije ju izgrađuje. Možemo se zapitati: što se dogodilo? Što se promijenilo u Pavlu? U kojem se smislu njegov žar, njegov polet za slavu Božju preobrazio?
Sveti Toma Akvinski uči da strast, s moralnoga gledišta, nije ni dobra ni loša: njezina krjeposna uporaba čini ju moralno dobrom, grijeh ju čini lošom (usp. Quaestio “De veritate” 24, 7). U Pavlovu slučaju, ono što ga je promijenilo nije jednostavna ideja ili uvjerenje: bio je to susret s uskrslim Gospodinom koji je preobrazio cijelo njegovo biće. Pavlova ljudskost, njegova strast za Bogom i Njegovom slavom nisu poništeni, nego preobraženi, 'obraćeni' Duhom Svetim. I tako je sa svakim aspektom njegova života. Kao što se događa u Euharistiji: kruh i vino ostaju, ali postaju Tijelo i Krv Kristova. Pavlova revnost ostaje, ali postaje Kristova revnost. Gospodin se služi našom ljudskošću, našim prerogativima i osobinama, ali ono što sve mijenja nije ideja, nego sam život, kako sam Pavao kaže: ''Ako je tko u Kristu, novo je stvorenje. Staro uminu, novo gle nasta'' (2 Kor 5,17).
Stoga, braćo i sestre, strast prema Evanđelju nije pitanje razumijevanja ili studija, koji služe, ali ne stvaraju; to prije znači ponovno pratiti ono isto iskustvo 'pada i uskrsnuća' koje je proživio Savao/Pavao i koje je u ishodištu preobrazbe njegove apostolske revnosti. Zapravo, kako kaže sveti Ignacije Lojolski: ''Ne hrani i ne zadovoljava dušu puno znanja, nego osjećaj i uživanje u nutarnjim stvarima'' (Duhovne vježbe, Napomene 2, 4.)
Kao što Djevica Marija, nakon Anđelova navještenja, revno odlazi pomoći Elizabeti, tako je Pavao donio narodima onu Kristovu milost koju je prvi put primio na putu za Damask i koja mu je promijenila život. Stoga je korijen evanđeoskog poticaja sama Božja ljubav, a ne individualno opredjeljenje ili osobna karakteristika, kako sam Pavao kaže: "Jer ljubav nas Kristova obuzima kad promatramo ovo: jedan za sve umrije, svi dakle umriješe; i za sve umrije da oni koji žive ne žive više sebi, nego onomu koji za njih umrije i uskrsnu.'' ( 2 Kor 5,14-15).
Možemo dalje promišljati o promjeni koja se događa u Pavlu, koji je od progonitelja postao Kristov apostol. Primjećujemo da se kod njega događa svojevrsni paradoks: zapravo, sve dok se smatra pravednim pred Bogom, on se osjeća ovlaštenim progoniti, uhićivati, čak i ubijati, kao u slučaju Stjepana; ali kad, prosvijetljen od Uskrslog Gospodina, otkrije da je bio "bogohulnik i nasilnik" (usp. 1 Tim 1,13), tada počinje biti istinski sposoban za ljubav.
Na žalost, postoji loša 'revnost' koja čak može dovesti do opravdavanja nasilja i ubojstva, ponekad i u ime Božje. Umjesto toga, revnost za Evanđelje Kristovo proizlazi iz prepoznavanja sebe, da tako kažemo, kao primatelja Njegova milosrđa, a to znači grješnika kojemu je oprošteno, što u nama pokreće snagu Evanđelja.
Izvor: Laudato TV
Prijevod: Nina Matek (Laudato)