Prilikom angelusa 19. ožujka, Papa Franjo izrekao je katehezu, tumačeći evanđeoski tekst o ozdravljenju slijepca:
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Danas nam Evanđelje prikazuje Isusa koji vraća vid čovjeku slijepom od rođenja (usp. Iv 9,1-41). Ali ovo čudo nije dobro prihvaćeno od raznih ljudi i grupa. Promotrimo to detaljnije.
Tu su prije svega Isusovi učenici koji se pred slijepcem od rođenja pitaju jesu li krivi njegovi roditelji ili on (usp. r. 2). Traže krivca. Lako je tražiti krivca, umjesto postavljati zahtjevnija pitanja, poput: što nam znači prisutnost tog čovjeka, što to traži od nas? Kada je izliječen, reakcije se povećavaju. Prva je ona bliskih ljudi koji su skeptični: "Ovaj čovjek je oduvijek bio slijep: nije moguće da sada vidi, ne može to biti on!" (usp. rr. 8-9). Tu je i reakcija pismoznanaca i farizeja, koji prigovaraju: "Ovaj je čovjek izliječen u subotu, protiv zakona". Za njih je to neprihvatljivo, bilo bi bolje da je sve kao prije (usp. r. 16). Na kraju su tu i roditelji izliječenog čovjeka. Boje se, boje se vjerskih vlasti i ne izjašnjavaju se (usp. rr. 18-21). U svim tim reakcijama zatvorena srca izlaze pred znak koji je Isus učinio, iz različitih razloga: jer traže krivca, jer se ne znaju iznenaditi, jer se ne žele promijeniti, jer su blokirani strahom.
Jedini koji dobro reagira je slijepac: sretan što vidi, svjedoči što mu se dogodilo na najjednostavniji način: "Bio sam slijep, a sada vidim" (r. 25). Prije je bio prisiljen prositi i trpio je predrasude naroda: "bio je siromah i slijep od rođenja, morao je trpjeti, morao je platiti za svoje grijehe ili grijehe svojih predaka". Sada, slobodan tijelom i duhom, on svjedoči za Isusa: ništa ne izmišlja i ništa ne skriva. Ne boji se što će drugi reći: kroz život upoznao gorak okus marginalizacije, već je osjetio ravnodušnost i prezir prolaznika, onih koji su ga smatrali otpadom društva, korisnim najviše za samilost neke milostinje. Sada, ozdravljen, ne boji se više tih prezirnih stavova, jer Isus mu je dao puno dostojanstvo: u subotu ga je pred svima oslobodio i dao mu vid ne tražeći od njega ništa, čak ni zahvalu, i on o tome svjedoči.
Braćo, sestre, sa svim tim likovima današnje evanđelje nas stavlja u središte događaja, tako da se pitamo: kakav stav zauzimamo, što bismo tada rekli? I ponajviše, što činimo danas? Možemo li poput slijepca vidjeti dobro i biti zahvalni na darovima koje primamo? Svjedočimo li za Isusa ili širimo kritiku i sumnju? Jesmo li slobodni pred predrasudama ili se družimo s onima koji šire negativnosti i tračeve? Jesmo li sretni što možemo reći da nas Isus voli i spašava ili, poput roditelja slijepog čovjeka, dopuštamo da nas zarobi strah od onoga što će ljudi misliti? A kako prihvaćamo teškoće i patnje drugih? Kao prokletstvo ili kao povod da im se s ljubavlju približimo?
Zamolimo milost da se svaki dan divimo Božjim darovima i da različite životne okolnosti, pa i one najteže prihvatljive, gledamo kao prilike za činjenje dobra, kao što je Isus učinio sa slijepcem. Neka nam u tome pomogne Djevica Marija, zajedno sa svetim Josipom, čovjekom pravednim i vjernim.
Izvor: Laudato TV
Foto: By Andrey Mironov - Own work, CC BY-SA 4.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=30520270