„Popecast“, naziv je podcasta u kojemu Papa govori o sebi, a koji su vatikanski mediji izradili povodom desete obljetnice njegova pontifikata: „Nisam mislio da ću biti Papa u vrijeme trećega svjetskog rata“. „Najljepši trenutak? Susret sa starijim osobama na Trgu svetoga Petra. … Ono što ne bih bio želio vidjeti jesu mladi poginuli u sukobima“
„Prvo što mi pada na pamet jest da mi se čini kao da je to bilo jučer…“
Prva je misao koju je papa Franjo rekao u podcastu posvećenom desetoj obljetnici njegova pontifikata. Deset godina proživljenih u „napetosti“ – kaže Papa – u vremenu koje je važnije od prostora i u kojemu su se izmjenjivali susreti, putovanja, lica mnogih ljudi.
Na pitanje što želi podijeliti sa svijetom u prigodi ovog važnog trenutka za njegov život i njegovu službu, Papa odgovara:
Vrijeme pritišće… žuri. I kada želiš uhvatiti danas, to je već jučer. Ako pak želiš uhvatiti sutra, još ga nema. I ti se nalaziš u toj napetosti jednoga danas koje je jučer, a nije sutra. Živjeti tako novost je. Mislim da je proteklih deset godina bilo tako: napetost, život u napetosti.
Od tisuća audijencija, stotina posjeta biskupijama i župama te od četrdeset apostolskih putovanja u svaki kutak svijeta, Papa u svom srcu čuva točno određenu uspomenu. Naziva ju „najljepšim trenutkom“. Riječ je o susretu na Trgu svetoga Petra sa starijim osobama, odnosno o audijenciji s bakama i djedovima iz cijeloga svijeta, održanoj 28. rujna 2014. godine.
Starije su osobe mudrost i mnogo mi pomažu. I ja sam star, zar ne?
Bilo je i ružnih trenutaka, a svi su vezani za strahote rata. Najprije posjet vojnim grobljima u Redipugli i Anziju, komemoracija iskrcavanja u Normandiji, zatim molitveno bdijenje za sprječavanje rata u Siriji, a sada okrutnost koja se živi u Ukrajini već više od godinu dana.
I mislim na majke koje dobiju pismo u kojemu piše: „Gospođo, čast mi je reći Vam da ste majka heroja. Ovo je medalja“. Pismo, medalja, ali sina nema.
On, biskup koji je došao s kraja svijeta, nije očekivao da će biti Papa koji vodi opću Crkvu u vrijeme trećega svjetskog rata.
„Nisam to očekivao… Mislio sam da je Sirija poseban slučaj, jedinstven, ali onda je tu bio Jemen, tragedija Rohingya u Mjanmaru. Ali, iza ratova stoji industrija oružja, to je đavolski.
Pritom je Papa ponovno spomenuo stručnjaka koji mu je rekao da kad se godinu dana ne bi izrađivalo oružje, nestalo bi gladi u svijetu.
Boli me kada vidim mrtve, mladiće – bilo Ruse bilo Ukrajince, ne zanima me – koji se ne vraćaju. Teško je to podnijeti.
Jorge Mario Bergoglio stoga nema dvojbi oko toga što zatražiti od svijeta kao dar za tu važnu obljetnicu: „Mir, potreban nam je mir“.
Posljednje je misli Papa posvetio snovima od kojih se – kako uvijek govori – nikada ne smije odustati jer su usko povezani sa sjećanjem za budućnost. Tri su Papina sna; za Crkvu, za svijet i za one koji upravljaju svijetom, san za čovječanstvo:
Bratstvo, suze, osmijeh… Ljudsko bratstvo, svi smo braća, valja ponovno uspostaviti bratstvo. Osim toga, naučiti ne bojati se plakati i smiješiti; kada čovjek zna plakati i smiješiti se, to je osoba koja čvrsto stoji na zemlji, a njezin je pogled upravljen prema horizontu budućnosti. Ako zaboravimo plakati, nešto nije u redu. Ako zaboravimo smiješiti se, to je još gore.
Papa Franjo je na kraju zahvalio i uputio svoj blagoslov svima koji putem valova Vatikanskoga radija slušaju njegov glas na svim geografskim širinama i koji mu u ovim trenutcima šalju poruke s čestitkama.
„Popecast“ je dostupan i na Spotifyju
