Na općoj audijenciji u srijedu 8. veljače papa Franjo izrekao je katehezu koju donosimo u cijelosti:
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Prošli tjedan posjetio sam dvije afričke zemlje: Demokratsku Republiku Kongo i Južni Sudan. Zahvaljujem Bogu koji mi je omogućio da odem na ovo dugo željeno putovanje. Dva "sna": posjetiti Kongoance, čuvare goleme zemlje, zelena pluća Afrike i druga u svijetu zajedno s Amazonijom. Zemlja bogata resursima i okrvavljena ratom koji nikad ne prestaje jer uvijek postoji netko tko potpaljuje vatru. I posjetiti narod Južnog Sudana, na hodočašću mira, zajedno s nadbiskupom Canterburyja Justinom Welbyjem i generalnim moderatorom Škotske crkve, Iainom Greenshieldsom: otišli smo zajedno kako bismo svjedočili da je moguće i potrebno surađivati u različitosti, osobito ako dijelimo istu vjera u Krista.
Prva tri dana bio sam u Kinshasi, glavnom gradu Demokratske Republike Kongo. Ponovno zahvaljujem Predsjedniku i drugim predstavnicima vlasti te zemlje na dobrodošlici koju su mi iskazali. Odmah po dolasku, u predsjedničkoj palači, mogao sam uputiti poruku naciji: Kongo je poput dijamanta, po svojoj prirodi, po svojim resursima, prije svega po svojim ljudima; ali ovaj je dijamant postao izvor svađe, nasilja i, paradoksalno, osiromašenja ljudi. To je dinamika koja se nalazi i u drugim afričkim regijama, a koja općenito vrijedi za taj kontinent: kolonizirani, eksploatirani, opljačkani kontinent. Suočen sa svim tim, rekao sam dvije riječi: prva je negativna: dosta! Dosta iskorištavanju Afrike! Druga je pozitivna: zajedno! Zajedno s dostojanstvom i uzajamnim poštovanjem, zajedno u ime Krista, naše nade.
U ime Krista okupili smo se na velikom euharistijskom slavlju, koje je bilo vrhunac, prepunom radosti i slavlja, događaju u kojemu je uskrsli Krist ponovio tom prokušanom narodu: "Mir vama!" (Iv 20,19). Od tuda, kao s izvora, može započeti novi put: put opraštanja, zajedništva i poslanja.
Nadalje, u Kinshasi dogodili su se različiti susreti. Prije svega onaj sa žrtvama nasilja s istoka zemlje, regiji koja je godinama rastrgana ratom između naoružanih skupina, manipulirana ekonomskim i političkim interesima. Ljudi žive u strahu i nesigurnosti, žrtvovani na oltaru nezakonitih poslovanja. Slušao sam potresna svjedočanstva nekih žrtava, posebno žena, koje su pod križ stavljale oružje i druga oruđa smrti. S njima sam rekao "ne" nasilju i rezignaciji, "da" pomirenju i nadi. Zatim sam se susreo s predstavnicima raznih dobrotvornih organizacija prisutnih u zemlji, kako bih im zahvalio i ohrabrio ih. Njihov rad sa siromasima i za siromahe ne stvara buku, ali iz dana u dan raste opće dobro. Zato sam istaknuo da dobrotvorne inicijative uvijek moraju biti promotivne, ne samo pomagati, već i poticati razvoj pojedinaca i zajednica.
Trenutak oduševljenja bio je onaj s kongoanskim mladima i katehetama. Bilo je to kao uranjanje u sadašnjost projicirano prema budućnosti. Zasigurno je tako na osobnoj razini, ali još više u duhovnom smislu: pomislimo na snagu obnove koju može donijeti novi naraštaj kršćana, oblikovan i potaknut radošću Evanđelja! Ukazao sam im na pet puteva: molitva, zajednica, poštenje, praštanje i služenje. Neka Gospodin usliši njihov vapaj koji zaziva mir i pravdu!
U katedrali u Kinshasi susreo sam svećenike, đakone, posvećene muškarce i žene te bogoslove. Mnogo ih je i mladi su, jer zvanja su brojna. Potaknuo sam ih da budu sluge naroda kao svjedoci Kristove ljubavi, pobjeđujući tri iskušenja: duhovnu osrednjost, svjetovnu udobnost i površnost. Naposljetku, s kongoanskim biskupima podijelio sam radost i trud pastoralne službe. Pozvao sam ih da se prepuste utjesi Božje blizine i da snagom Božje riječi budu proroci za ljude, da budu znakovi Njegova suosjećanja, Njegove blizine, Njegove nježnosti.
Drugi dio putovanja bio je u Jubi, glavnom gradu Južnog Sudana, države rođene 2011. god. Ovaj posjet imao je vrlo specifičnu fizionomiju, izraženu geslom koje je preuzeto iz Isusovih riječi: "Molim da svi budu jedno" (usp. Iv 17,21). Bilo je to zapravo ekumensko hodočašće mira, ostvareno zajedno s poglavarima dviju Crkava povijesno prisutnih u toj zemlji: Anglikanske zajednice i Škotske crkve. To je bio cilj hoda na putu koje je započelo prije nekoliko godina, kada smo se okupili u Rimu 2019., s vlastima Južnog Sudana, kako bismo preuzeli obvezu oko prevladavanja sukoba i izgradnje mira.
Nažalost, proces pomirenja nije napredovao i novorođeni Južni Sudan žrtva je stare logike moći i rivalstva, koja proizvodi rat, nasilje, izbjeglice i interno raseljene osobe. Stoga sam ih, obraćajući se tim istim vlastima, pozvao da okrenu novi list, da nastave dalje s Mirovnim sporazumom i s 'Road Mapom' – Mapom puta, da kažu odlučno "ne" korupciji i trgovini oružjem i "da" susretu i dijalogu. Samo tako može biti razvoja, ljudi mogu u miru raditi, bolesni se liječiti, djeca ići u školu.
Ekumenski značaj posjeta Južnom Sudanu očitovao se osobito u trenutku molitve slavljenoj zajedno s anglikanskom braćom i braćom Škotske crkve. Zajedno smo slušali Božju riječ, zajedno smo upućivali molitve hvale, prošnje i zagovora. U vrlo konfliktnoj stvarnosti poput one u Južnom Sudanu, ovaj je znak temeljan, a nije vrednovan, jer nažalost postoje oni koji zlorabe Božje ime kako bi opravdali nasilje i zlostavljanje. Zato je tako važno svjedočiti da je vjera bratstvo, mir, zajedništvo; da je Bog Otac i uvijek i jedino želi život i dobro svoje djece.
Južni Sudan jest država od oko 11 milijuna stanovnika, od kojih je, zbog oružanih sukoba, dva milijuna interno raseljeno, a isto toliko izbjeglo ih je u susjedne zemlje. Zato sam želio upoznati veliku skupinu raseljenika, saslušati ih i pružiti im osjećaj blizine Crkve. Doista, Crkve i kršćanski nadahnute organizacije u prvim su redovima uz ove jadne ljude koji već godinama žive u kampovima za prognanike. Posebno sam se obratio ženama, koje su snaga koja može preobraziti zemlju; i ohrabrio sam sve da budu sjeme novog Južnog Sudana, bez nasilja, pomirenog i mirnog.
U susretu s pastirima i posvećenim osobama te mjesne Crkve gledali smo Mojsija kao uzor poslušnosti Bogu i ustrajnosti u zagovoru. Poput njega, oblikovani Duhom Svetim, možemo postati suosjećajni i krotki, odvojeni od svojih interesa i sposobni boriti se s Bogom za dobro ljudi koji su nam povjereni.
U euharistijskom slavlju, posljednjem činu posjeta Južnom Sudanu i cijelog putovanja, bio sam odjek Evanđelja, ohrabrujući kršćane da budu "sol i svjetlo" u toj nemirnoj zemlji. Bog svoju nadu ne polaže u velike i moćne, nego u male i ponizne. Biblija to govori od početka do kraja. Kad je Isus poučavao svoje učenike u Galileji, tko je bio ispred Njega? Obični ljudi, ribari. Ipak im je rekao: "Vi ste sol zemlje [...]. Vi ste svjetlost svijeta" (Mt 5,13.14). I on to govori i danas onima koji se u Njega pouzdaju, to je otajstvo Božje nade, koji vidi veliko stablo gdje je malo sjeme. Pomolimo se da u Demokratskoj Republici Kongo i u Južnom Sudanu te u cijeloj Africi proklija sjeme Njegova Kraljevstva ljubavi, pravde i mira.
Izvor: Laudato TV
