Tijekom baroknih stoljeća, što stoga što nije bila do kraja završena, što zbog stradavanja u požarima i potresima zagrebačka je katedrala neprestano dograđivana i opremana novim oltarima, klupama, grobnicama, propovjedaonicom i brojnim drugim liturgijskim predmetima, kao i sve slične stolne crkve posvuda po katoličkoj Europi.
Nakon baroka, s promjenom nazora o umjetnosti, novu veliku promjenu donosi 19. stoljeće. S prvim znacima buđenja interesa za srednji vijek već krajem 18. stoljeća javljaju se prve težnje da se iz unutrašnjosti katedrale ukloni dio njezine novije opreme kako bi u većoj mjeri došli do izražaja stariji gotički elementi. Stoga biskup Maksimilijan Vrhovac uklanja veliki glavni oltar i otvara pogled prema monumentalnom svetištu katedrale. Njegova nastojanja nastavlja dalje biskup Aleksandar Alagović 1830-ih koji gradi novi neogotički kor za orgulje na zapadnoj strani glavnog broda katedrale, te biskup (od 1852. nadbiskup) Juraj Haulik koji najprije između 1847. i 1849. postavlja novi neogotički glavni oltar, a iza njega u svetištu skulpture na zidovima i vitraje na prozorima (izrađene u tadašnjemu središtu sakralne umjetnosti Srednje Europe, Münchenu), a potom 1850-ih nove orgulje i nove lustere u katedrali.
Sveobuhvatna neogotička obnova katedrale počela je, međutim, tek za njegova nasljednika nadbiskupa Josipa Mihalovića krajem 1870-ih a zahvaljujući nastojanjima đakovačkog biskupa Josipa Jurja Strossmayera, glavnog mecene hrvatske umjetnosti od 1860-ih do 1880-ih godina. U svojem poznatom proglasu o potrebi restauriranja katedrale objavljenom u Katoličkom listu 1874. biskup Strossmayer istaknuo je, naime, potrebu da se glavna crkva glavnoga grada Hrvatske učini dostojnom svoje uloge temeljitim preoblikovanjem pročelja i unutrašnjosti, na način na koji su preoblikovane brojne druge crkve Srednje Europe, poput katedrala u Kölnu, Bambergu, Regensburgu, Speyeru i drugih.
Nakon niza godina nagovaranja, uz pomoć kanonika i povjesničara Franje Račkoga i prvog hrvatskog povjesničara umjetnosti Ise Kršnjavoga Strossmayer je uspio uvjeriti Prvostolni kaptol zagrebački i spomenutoga nadbiskupa Mihalovića da se započne s restauriranjem te da se projekt za taj posao povjeri arhitektu i profesoru s Akademije likovnih umjetnosti u Beču Friedrichu von Schmidtu koji je u to vrijeme smatran najboljim stručnjakom za restauriranje spomenika u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Schmidt je projekte za zagrebačku katedralu završio 1878., a krajem listopada/početkom studenoga 1879. započelo se s radovima. Temeljni kamen restauracije katedrale simbolično je posvećen na rođendan kralja i cara Franje Josipa I. 18. kolovoza 1880. godine.
Radove na restauraciji katedrale vodio je Schmidtov učenik Herman Bollé, koji će se slijedom događaja uskoro prometnuti u najvažnijega arhitekta hrvatskog historicizma.
Bollé je krenuo s temeljitim popravcima najprije svetišnoga, istočnog dijela katedrale. Tek je manji dio radova bio izveden kada je 9. studenoga 1880. u oko pola osam ujutro Zagreb i sjeverozapadnu Hrvatsku pogodio jaki potres procijenjene magnitude od oko 6 na Richterovoj ljestvici. Katedrala je pripadala skupini najoštećenijih građevina u potresu. U unutrašnjosti urušio se svod u svetištu i pao dio žbuke sa zidova te skulpture s oltara. Spomenuti glavni oltar, kojega je postavio Juraj Haulik, bio je u cijelosti razmrvljen, dio poda je bio razvaljen zbog pada komada kamenih svodova pa su izvirili posmrtni ostaci pokopanih uglednika. Oštećeni su bili i vitraji u svetištu, nadbiskupski oratorij i manje orgulje koje su ranije stajale u istočnom dijelu glavnog broda katedrale, te brojne kanoničke klupe i druga oprema.
Najveći je problem predstavljalo nakrivljivanje stuba (pilona) u središnjemu dijelu glavnog broda na kojemu su stajale spomenute male orgulje jer bi njegovo urušavanje vjerojatno dovelo do potpunoga uništenja unutrašnjosti katedrale, pada svodova i većine preostalih stubova.
Budući da su se radnici bojali ući u katedralu Herman Bollé je na učvršćivanju oštećenoga pilona morao angažirati klesare i zidare koji su bili zaposleni pri restauriranju ove građevine te crkve u Mariji Bistrici, a koji su do sredine studenoga 1880. uspjeli učvrstiti pilon i time spriječiti urušavanje unutrašnjosti.
Kako je (tada jedini) toranj katedrale jako popucao, Bollé je potom, krajem 1880. i u prvoj polovici 1881., pristupio skidanju stare kupole i postavljanju nove provizorne drvene kape tornja. Oštećeni su bili i slikoviti mali tornjevi uz svetište katedrale.
U godinama koje će uslijediti Bollé se potom usredotočio na popravljanje svodova i zidova brodova katedrale, kako bi se građevina što prije mogla opet upotrebljavati. Ujednačio je pri tome visinu krovišta koje je pokrio šarenim glaziranim crijepom (poput onoga koji i danas stoji na crkvi svetog Marka na Gornjem gradu – crijep je nažalost uklonjen pri restauraciji katedrale 1970-ih), ujednačio je i visinu crkve u unutrašnjosti, izveo novi svod te dijelom nove zidove u svetištu i snizio je pod katedrale.
Katedrala je ponovno otvorena za vjernike 1885. godine, pet godina nakon potresa, no njezina restauracija nije bila u tom trenutku ni približno gotova. Moralo se započeti s izradom nove opreme kao i novoga zapadnog pročelja. Od bogate renesansne i barokne opreme (trideset i jednog oltara, raznolikih klupa i drugih liturgijskih predmeta) Bollé je malo toga zadržao u unutrašnjosti katedrale. Odlučio je ponovno postaviti tek dva manja oltara Posljednje večere (u sjevernome bočnom brodu) i Svetoga Luke (u južnome bočnom brodu) i zadržati bogato ukrašenu propovjedaonicu. Poslije je iz kapele svetog Stjepana iz biskupskog dvora prenesen u katedralu i barokni oltar Blažene Djevice Marije. Ostali stari oltari razasuti su po crkvama u sjeverozapadnoj Hrvatskoj – od zagrebačke Nove Vesi, preko Varaždinskih Toplica, Lupoglava, Gline, Križevaca i brojnih drugih mjesta.
Novi oltari izrađeni su između 1885. i 1902. prema projektima Hermana Bolléa, a izvodili su ih gotovo isključivo majstori i učenici Obrtne škole iz Zagreba te hrvatski umjetnici s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Ističu se osobito glavni oltar, zatim drveni oltari svetoga Ladislava (odnosno svetih triju ugarskih kraljeva) i Blažene Djevice Marije na krajevima obaju bočnih brodova te reprezentativni oltar slavenskih svetaca Ćirila i Metoda u sjevernom bočnom brodu. Na prozore bočnih brodova Bollé je postavio vitraje izrađene u Beču i Innsbrucku, dio zidova oslikao je dekorativnim oslikom, pod katedrale prekrio je keramitnim pločama, a svetište, u koje je smjestio raskošno nadbiskupsko prijestolje, ogradio je bogato ukrašenom ogradom od kovanog željeza sa svjetiljkama.
Istodobno dok je radio na opremanju unutrašnjosti katedrale Bollé je započeo s izgradnjom njezina novoga glavnog, zapadnog pročelja. Radovi su započeli 1887. godine popravcima zatečenih srednjovjekovnih donjih dijelova pročelja. Iako je Bollé u početku mislio da će samo na sjevernom tornju biti potrebno zamijeniti kamen lomljenac novim, klesanim kamenim pločama, pokazalo se kako je stanje pročelja daleko lošije. Stoga je gotovo u potpunosti izmijenjen glavni vijenac, a na gornji dio pročelja uglavnom je postavljena nova kamena oplata. Stara je oplata, kao i vijenac prvoga kata, dijelom sačuvana samo na južnom tornju. Glavno pročelje katedrale do visine glavnog vijenca, uključujući i središnji dio s rozetom, većim je dijelom završeno do kraja 1887., a do kraja 1890. bilo je gotovo u cijelosti, zajedno sa zabatom, pa se tada započelo sa zidanjem tornjeva.
Sve do tada tornjevi su se planirali izvesti prema Schmidtovom projektu iz 1878. Njihova je visina trebala biti, uključujući križ na vrhu, 94 metra, čime bi bili 32 metra viši od križa na vrhu staroga tornja katedrale, no znatno niži negoli su današnji tornjevi.
Novi projekt za znatno više vrhove tornjeva Bollé je izradio 1895. godine. Nakon što ga je Kaptol odobrio radovi su brzo napredovali. Tijekom 1895. i 1896. izvedeni su na oba tornja katovi sa satovima, čime je katedrala dosegla gotovo 73 metra visine. Odmah je potom započela gradnja kapa, najprije na sjevernom tornju katedrale, a potom na južnome. U 1897. kape su izgrađene do visine od oko 84 metra, a do rujna 1898. konačno su izgrađeni u punoj visini, koja je do potresa 2020. godine iznosila nešto više od 108 metara.
Posljednji radovi na restauraciji katedrale izvedeni su u prvim godinama 20. stoljeća. Na inicijativu Hermana Bolléa uklonjen je 1901. glavni portal katedrale iz 17. stoljeća, a potom je 1901. – 1902. izgrađen novi, današnji. Potom su 1906. – 1907. uklonjeni zidovi ispred katedrale s Bakačevom kulom čime je otvoren pogled na restauriranu građevinu.
Obnovom katedrale između 1878. i 1907. godine gotovo je u cjelini promijenjen njezin izgled i unutrašnjost. Katedrala je postala na prvom mjestu spomenik 19. stoljeća i takav je izgled zadržala sve do velikih oštećenja u potresima od ožujka i prosinca 2020. godine. Njezina visoka dva tornja postala su simbolom Zagreba i njegova procvata na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, a danas su nažalost simbol stradavanja grada u potresima 2020. godine.
Dr. sc. Dragan Damjanović, red. prof.
Odsjek za povijest umjetnosti
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Izvor: Tiskovni ured zagrebačke nadbiskupije
Photo: Zagrebačka katedrala
