Procesija za prinos darova pruža nam jednu od najjačih prilika kako bismo mogli razumjeti odnos između Kristove i žrtve kršćanskog naroda. Na oltar se donose darovi kruha i vina. To je čin koji zaslužuje detaljniji pristup. Procesija započinje s dna lađe crkve, prati se pjevanjem, radosna procesija. Kruh i vino, kalež, ciborij i vrč za vodu, i možda drugi darovi, uključujući i novčane, nosi netko od krštenih i donose ih biskupu ili đakonu, koji kruh i vino stavlja na oltar i ondje ih priprema.

Ali za shvatiti značenje kruha i vina moramo gledati malo dublje i napustiti zgradu crkve kako bismo otkrili odakle dolaze. Prikladno je vratiti se njihovim izvornim, zemaljskim, korijenima: od pšenice posađene na polju do njenog nicanja u različitim godišnjim dobima pa sve do vještih poljoprivrednika, koji su čekali do njezine zrelosti kako bi ju mogli požeti. Zatim se pšenica melje i odnosi pekaru koji koristi svoju vještinu i peče kruh u pećnici. Nešto slično se događa se i s vinom. Vinova loza brižno se njeguje, obrezuje, obrađuje i bere grožđe. I vješt vinar radi mnogo godina u podrumu kako bi vino dosegnulo zrelost. Tu je već bilo uključeno mnogo ljudi i trebale su sezone i godine kako bi imali kruh i vino koji se prinose u današnjoj liturgiji. Drugi pak ove darove nabavljaju od pekara i vinara kupujući ih novcem zarađenim s drugim radovima. Zbog toga kruh i vino možemo zvati plodovima stvaranja i povijesti, plodovima prirode i ljudske domišljatosti: „kruh, plod zemlje i rada ruku čovječjih... vino, plod trsa i rada ruku čovječjih“. Za nas je vrlo važno primijetiti da ovi temeljni simboli euharistijske liturgije nisu samo prirodni simboli, poput vode u krštenju. Proizvod su suradnje između Stvoritelja i ljudskih bića.

Istina je da kruh i vino imaju svoje jasno značenje u kontekstu Pashe i Posljednje večere te da su kruh i vino tu prisutni jer izvršavamo Gospodinovu zapovijed da to činimo Njemu na spomen. Ali možemo razmisliti i o prikladnosti Gospodinova izbora i onoga što je Duh pripremio. Kruh i vino su zapravo vrlo jaki simboli, moćni i bogati u onom što izražavaju. Možda ništa tako dobro ne sažima najdublje iskustvo onoga što znači biti osoba i onoga što najviše želimo.

Nismo životinje koje uzimaju hranu sa zemlje ili je jedu s drveća i prinose ustima, lutajući samo dok nam želudac ne postane dovoljno pun do sljedećeg obroka. Našu hranu proizvodimo zajedno, konzumiramo je zajedno, dijelimo je međusobno. To je izraz ljubavi i želje. Smjera se na zajedništvo. Teško možemo zamisliti život bez toga; ne zato što smo pohlepni, nego zato što smo stvoreni takvima. Hrana je tvar koja služi da se ostane živ i taj simbol služi da se ostane čovjek. Hranom međusobno govorimo da se volimo, da ovisimo jedni o drugima, da želimo jedni drugima život i zdravlje. Ako je kruh temeljni simbol prehrambenih proizvoda onda je vino simbol radosti. Vino svjedoči o sposobnostima tehnike i estetike ljudskih bića. To je elegantan i profinjen način da kažemo ono što na najjednostavniji način izražavamo kruhom: volimo se i želimo da drugi živi i bude dobro. Jednom riječju, kruh i vino imaju za cilj zajedništvo. Oni su već jedan izričaj. Krist će ih preobraziti i dat će im da govore još i više.

Kako se ovi darovi sakupljaju izvan crkve i donose se u crkvu, i u konačnici, donose se s dna lađe crkve sve do ruku biskupa, tako se u ovom obrednom činu i na jasan način ne izražava samo odnos između reda zaređenih svećenika i reda krštenih. Kad vidimo ovu povorku, vidimo da je jasno izražen i odnos između Crkve i svijeta, između Crkva i cijelog stvorenja, između Crkve i cijele povijesti. Kroz djelo krštenih u svijetu, Crkva nosi u Kristovim rukama plodove stvaranja i rada ljudskih ruku. Ovo je čin svećeništva vjernika. Ovi prinosi su dar kojim želimo zahvaliti Ocu na svemu onome što je učinio za nas, stvarajući nas i, što je još čudesnije, spašavajući nas. Ali kakav bi dar mogao biti dostojan da se Ocu kaže „hvala“? Zapravo, nijedan. Donijeli smo sve što imamo i znamo da to nikada ne bi mogao biti čin zahvale koji bi bio prikladan i dostojan Oca.

Ipak, upravo u ovom stanju siromaštva pred Bogom Krist nam dolazi u susret i otkriva nam svoju solidarnost s nama u ovom siromaštvu. Uzet će naše prinose u svoje ruke i preobrazit će ih u svoje tijelo i krv, preobrazit će ih u svoju pashalnu žrtvu koju na nebu neprestano prinosi. Našu pažnju usmjeravam upravo na to zbog čega će se i među nama dogoditi spasonosni Kristov događaj. Božja riječ za nas je Isus Krist, ali ne nejasni Isus Krist, nego ponajprije Isus Krist u trenutku svoje smrti i uskrsnuća. I ova će nam Riječ sada biti jasno izražena slogovima, riječima, preobraženim izrazima kruha i vina. Oni postaju jezik. Ime ovog jezika jest tijelo. To je naše tijelo, naš život, mi smo ti koji smo donijeli prinose. Naši darovi postaju tijelo stvoreno od Riječi. Stoga su sve stvorenje i cijela povijest sposobni za nešto što bi im po definiciji bilo nemoguće. Oni mogu biti primjeren izraz Boga. Štoviše, mogu biti prinos Bogu Ocu, biti zahvalnost i klanjanje kakva je bila i ostala Kristova žrtva na križu.

Stoga nije beznačajno reći da svoj život darujemo Bogu. To je izraz pun značenja: doista, mogli bismo reći da on sažima cijelu ekonomiju spasenja. Ali kao što smo rekli, kršćani ne nude svoj život sami. To mogu učiniti samo prinosom Krista, s Njim i u Njemu. Tijekom obreda, kada netko od krštenih donosi kruh i vino biskupu u ruke, tu se počinje oblikovati veličanstvena razmjena. Mi donosimo svoj život - sa svim trudom stvaranja i da budemo zajedno u ljubavi, sa svom svojom željom i svojom voljom da dijelimo. Dajući taj život u ruke biskupa, dajemo ga u Kristove ruke (biskup ili prezbiter u ovom trenutku su Kristov sakrament, glava koja vodi cijelo svoje tijelo prinoseći svoju žrtvu). U ovom se činu implicitno govori nešto što će se jasnije izraziti znakom u euharistijskoj molitvi. Čin se u osnovi sastoji u našoj riječi Kristu: „Učini nešto s tim. Učini naš život onakvim kakav je bio i kakav je tvoj život“.

Knjigu prevodi vlč. mr. Tomislav Hačko, a prijevod se objavljuje uz dozvolu autora i izdavača Gracewing Publishing.

Foto: 290. Zavjetno zagrebačko hodočašće u Mariju Bistricu (TUZG)