Proslava blagdana Male Gospe i Dana grada Solina završila je svečanim popodnevnim misnim slavljem koje je na Gospinom Otoku predvodio hvarski biskup mons. Ranko Vidović u koncelebraciji sa sa splitsko-makarskim nadbiskupom mons. Marinom Barišićem, splitsko-makarskim nadbiskupom koadjutorom mons. Draženom Kutlešom župnikom župe Gospe od Otoka i solinskim dekanom don Antom Čotićem i ostalim svećenicima.
Pozdravnu riječ uputio je nadbiskup Barišić podsjetivši na povijesnu memoriju duhovnih i nacionalnih vrijednost solinskoga prasvetišta. Proteklih godina u svojstvu solinskog župnika, a sada kao hvarski biskup mons. Vidović uputio je snažne poruke u svojoj propovijedi. Govorio je o majčinstvu Majke Marije i našem sinovstvu, o prednjačenju u hodočašćima u marijanska svetišta ali i u psovci, o međusobnom poštivanju i uvažavanju, o osobnoj i obiteljskoj molitvi.
„Isusova i naša Majka jedna je sasvim obična ili, kako ona sama za sebe kaže, neznatna osoba, jedna od nas, nama u svemu jednaka osim u grijehu, a istodobno tako posebna, jedinstvena, neponovljiva. Posebnost se iščitava iz mnoštva imena po kojima joj se obraćamo. Laureatske litanije samo su mali broj imena. Gotovo da svaki čovjek ima svoj naziv kojim se obraća Mariji u svojim molbama i prošnjama“, kazao je mons. Vidović te nastavio: „Postoji jedno posebno ime koje savršeno pristaje Mariji. To je opća imenica koja pristaje svim ženama koje imaju djecu a to je 'majka'. Kad se Mariji otvorena srca obraćamo s 'Majko' kao da se ponovo rađamo, kao da ponovo ulazimo u utrobu majke. Osjećamo mir i spokoj kao dojenče na majčinim grudima. Marijino majčinstvo je najizvrsniji Isusov dar darovan nama ljudima. Uz Njegovo sebedarje.“ Naglasio je da se to Isusovo darivanje majke neprestano događa do svršetka svijeta ali je poput ljubljenog učenika - Ivana mora svatko od nas prihvatiti i uzeti k sebi. Na pitanje: zašto nam je Isus dao Mariju za Majku? – mons. Vidović odgovara: „Marija ima savršenu dioptriju, savršeno vidi i ništa joj ne može promaći. Vidi nas u našoj slabosti i grešnosti, potrebama i nemoći. Ona ne čeka da mi progledamo, ona davno prije vidi dok ni ne slutimo, i ide pred svoga Sina te mu šapće istu molitvu kao u Kani Galilejskoj: Sine, vina nemaju! Presušili su! Ostali su bez sadržaja, bez ljubavi. Vidiš da je brak pred raspadom, da je obitelj ugašena, samo postoji naslov i okvir, ostali su bez sadržaja. Sine, učini čudo pretvorbe, svoje ljubavi i života!“
U nastavku je kritizirao obilje psovki u našem narodu po čemu prednjačimo u svijetu: „Ima nešto čudesno i istodobno čudno u biću našeg naroda. Od Gospe Karmelske pa do Male Gospe koliko nas je obišlo Marijina svetišta? Čak i oni koji ne vjeruju bili su dionici te milosti. Reklo bi se da smo doista vjeran narod Majci, da smo Marijin narod. Opjevali smo je kao Kraljicu Hrvata, našu Majku. Istodobno, svjedoci smo sotonskih crnih litanija koje postaju, čini mi se, duže nego laureatske. Netko je definirajući beštimu rekao da je beštima pokušaj čovjeka da zalaje. Doista, beštima je ljudski lavež. Pas laje jer mu je Bog tako odredio. On na taj način komunicira i slavi svoga Stvoritelja, Boga. Kad se to čuje iz ljudskih usta onda je to dno dna. Tada čovjek pada ispod razine životinje. I u tome nažalost prednjačimo u svijetu: u beštimi i pogrdnim imenima na račun Blažene Djevice Marije i Isusa Krista, njegova križa i njegove krvi koja nas je otkupila. Prvi smo u svetištima, prvi smo u jadu psovke.“
Mons. Vidović je naglasio da nas Marija voli jednako „i kad je molimo i kad je beštimamo, i kad je grlimo i kad je tučemo, ona ne može nego nas voljeti. Nije u pitanju njezino majčinstvo, nego naše sinovstvo. Koliko se ona s nama može dičiti kao svojom djecom kao što se mi s njom možemo dičiti kao našom majkom?“
Upozorio je da je u našem narodu uznapredovala „oholost, bahatost, uznositost i propinjanje jednih nad druge. Nitko nikoga ne uvažava niti poštuje. U našem splitsko-solinskom bazenu ima toliko darovitih ljudi na svim područjima a plodova gotovo da nema jer nitko nikoga ne uvažava. Čini se da ovdje sve vrvi od svetaca mi ne bismo uspjeli nikoga proglasiti svetim. Toliko smo podijeljeni u sebi i jadni među sobom. Jeste li ikada čuli da je netko s lijeve opcije pohvalio objektivno dobro s desne opcije ili obrnuto s desne opcije pohvalio objektivno dobro s lijeve opcije? Nema toga, sve što nije moje ne valja, sve što nisam 'ja' ne valja. Na kraju ne valja nitko.“ Naglasio je da taj jad, crvotočina ulazi i u naše obitelji. „Oholi otac i ohola majka odgajaju oholu i bahatu djecu koja se ne podnose, brat brata, sestra brata, nitko nikoga ne podnosi. Što nam se to događa? Gdje je razlog i uzrok tome? Možda nam prorok Jeremija može dati odgovor: dva zla učini moj narod, ostavi mene izvor vode žive a iskopa sebi zdence ispucane i suhe što ne mogu držati vodu.“
Iako su naša svetišta za svetkovine i Marijine blagdane ispunjena hodočasnicima upitao je koliko odlazimo kući obogaćeni ili još prazniji? Ukućani s pravom očekuju od nas duhovnu hranu i piće a ne možemo dati ono što nemamo. Istaknuo je da se brojni napajaju s lažnih i otvornih izvora te zahvaćaju iz praznih zdenaca pa svojom prazninom zahvaćaju njihovu prazninu. „Nije li vrijeme da se prenemo od sna kojeg živimo o nama 'Hrvatima katolicima'? Nije li vrijeme da ga počnemo živjeti i ostvarivati, da konačno počnemo živjeti kao djeca Božja? Da zahvatimo s izvora žive vode i preobražavamo svoju stvarnost?“ U tom je svjetlu govorio o duhovnoj cjepanici – osobnoj i obiteljskoj molitvi upitavši: „Tko još moli u obitelji? Koja je to nemoć u ocu i majci da ne mogu pokrenuti obiteljsku molitvu? Tko će nas spasiti i izbaviti iz ovoga jada ako Majčinu pomoć zanemarimo? Nije li vrijeme da se prenemo iz sna, vratimo svome izvoru, svome Bogom, uđemo u intimu s božanskim srcem i živimo trajno na izvoru? Jedino plivajući uzvodno bliže smo izvoru, a što smo bliže izvoru sretniji smo i ostvareniji. Smisao života je živjeti na izvoru i od izvora, živjeti sadržaj božanskog srca Isusa Krista, a Marija je najkraći put do božanskog srca i njegov najbrži odgovor našim srcima. Povjerimo Bogu i Majci Mariji svoju obiteljsku i nacionalnu stvarnost.“
Na kraju euharistijskoga slavlja, koje je svojim pjevanjem uljepšao župni zbor pod vodstvom Danijele Petrušić a uz orguljašku pratnju Ivne Mandić, nazočnima se obratio novi župnik don Ante Čotić. Zahvalio je svima koji su pridonijeli ljepoti proslave Male Gospe u Solinu, a na poseban način predvoditelju slavlja mons. Vidoviću, donedavnom upravitelju solinskog svetišta. Svim Solinjankama i Solinjanima čestitao je Dan grada.
Tekst i foto: Splitsko-makarska nadbiskupija
