nadbiskup kukeša stepinčevo 2924 naslovna

Homilija zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše

Blagdan bl. Alojzija Stepinca

Zagreb, Trg ispred Katedrale, 10. veljače 2024. godine


Draga braćo i sestre u Kristu!


Danas nas je, ispred ranjene Stepinčeve katedrale, okupio blagdan blaženog Alojzija Stepinca. Povjeren je našem sjećanju s blistavim znamenjima mučeništva kako bismo se nadahnuli na primjeru njegova života i utekli mu se molitvom za zagovor i pomoć.


Ova prvostolnica u obnovi slika je Crkve za koju vrijedi izreka Ecclesia semper reformanda est (Crkva se treba uvijek obnavljati). Crkva Alojzijeva vremena, kao i Crkva našeg vremena, Crkva je koja se obnavlja u povijesnom hodu svoga naroda. Nije Crkva jedno, a vjerni narod drugo. Nevolje koje su pratile Crkvu i društvo Alojzijeva vremena odrazile su se i u njegovu životu. Jednako tako, ono što je bilo zalogom obnove Crkve i društva, na čemu smo nastavili graditi nakon njega, sažeto je u krepostima ovoga našeg Blaženika koji nije bio „samo pasivni podnositelj muka, nego aktivni borac žarke vjernosti Kristu i njegovu Evanđelju.“[1]

I. Crkva mučenikȃ svjedok je živoga Boga
U homiliji na svečanom euharistijskom slavlju proglašenja blaženim kardinala Alojzija Stepinca, sveti Ivan Pavao II. ističe da je kardinal Alojzije „podnio u svome duhu i tijelu okrutnosti tadašnjeg komunističkog sustava“[2], da se u njegovoj osobi „spojila cjelokupna tragedija koja je pogodila hrvatsko pučanstvo i Europu“[3]. Na istome mjestu Papa kao glavne točke Alojzijeva lika i djela ističe: vjeru u Boga, poštovanje čovjeka, ljubav prema svima sve do praštanja te jedinstvo s Crkvom kojoj je na čelu Petrov nasljednik. K njima ubraja obranu istine i čiste savjesti. „Dobro je znao“, veli Papa tada, „da se ne može popuštati kad je u pitanju istina, jer istina nije roba kojom se može trgovati. Zbog toga mu je bilo draže prihvatiti patnju negoli izdati svoju savjest i iznevjeriti obećanje dano Kristu i Crkvi.“[4]


Podnijeti u duhu i tijelu patnje vremena koje pogađaju Crkvu i svijet, prinositi u svome duhu i tijelu žrtve za život naroda i svijeta, to je ono što nas povezuje s otajstvom Crkve koju po Kristovu obećanju vrata paklena neće nadvladati. Crkva je i danas, kao što je bila i u prošlim vremenima, poput ribarske mreže „u kojoj ima dobrih i loših riba, koje na kraju sam Bog mora razdvojiti“.[5] No, drama ljudske povijesti i Crkve u njoj i jest u tome što nasuprot Bogu, koji nas je ljubio i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše (usp. 1 Iv 4, 10), stoji đavao, tužitelj „koji ozloglašuje čitavo čovječanstvo i sve stvorenje“, onaj koji želi Crkvu Božju obilježiti kao potpuno lošu i odvratiti nas od nje.[6]


Upravo su mučenici oni koji, po uzoru na Krista Otkupitelja, stoje kao svjedoci za Boga u postupku koji tužitelj đavao neprestano vodi. „Crkva današnjice više je nego ikada Crkva mučenikȃ i tako svjedok živoga Boga.“[7] U svakome vremenu Crkva je životima svojih mučenika svjedočila da postoje vrednote koje stoje iznad očuvanja tjelesnog života, da postoji dobro koje nikada ne smije biti upitno.

II. Tri vjernosti
Zato, draga braćo i sestre, iz života i djela blaženog Alojzija možemo još puno toga naučiti. On i danas pred nama stoji kao svjedok za Boga i Crkvu i poziva nas da s još većom zauzetošću razmišljamo o njegovu svjedočanstvu. Danas ćemo to učiniti razmišljajući o Stepinčevoj vjernosti Isusu Kristu, Božjim zakonima i Katoličkoj Crkvi te o obrani istine nepokolebljivom čistoćom savjesti.

1. Vjernost Isusu Kristu. Na montiranom sudskom procesu, optužujući nevinog nadbiskupa Stepinca, javni tužitelj mu je rekao da se ponaša „kao Krist pred Pilatom“. Sjajna odlika za onoga koji je sebe i druge hrabrio na ustrajnost u kršćanskom pozivu, tražeći slavu jedino u krvavom Kristovu znoju, u kaležu njegove muke i u njegovu križu.[8] Na tom istom procesu u svome govoru, 3. listopada 1946. svjedočki je istaknuo: „U školskim udžbenicima tvrdite protivno od svih dokaza povijesti, da Isus Krist nije postojao. Znajte, Isus Krist je Bog! Za Njega smo spremni umirati“.[9] I doista, u svojoj agoniji, sve se dublje suobličavao s Isusom Kristom, shvaćajući da je on jedini „ugaoni kamen čovječanstva“.[10] Tada i u svim danima života imao je pred očima Kristov život i nije se dao prevariti od lažnih ideologija, političkih zamki, bezbožnih prijetnji, potajnih đavolskih ponuda. Takav je i danas pred našim očima i u našoj vjeri: kao čovjek koji je „sam postao živa slika trpećeg Krista s trnovom krunom i ranama njegove muke“.[11] U našem hrvanju s Božjim protivnicima i zloćom ljudi, u borbi s grijehom i ljudskom slabošću, poručuje nam: „Ništa, ama baš ništa nije izgubljeno! Kao uvijek u povijesti zadnji će pobjednik i opet biti Krist“.[12]


Prosvijetljen svjetlom Božje istine, blaženi Alojzije je učio da je „nemoguće ignorirati Krista, jer 'nema drugoga imena pod nebom danoga ljudima, kojim bismo se mogli spasiti' (Dj 4,12) i 'temelja drugoga ne može nitko postaviti osim onoga, koji je postavljen, a taj je Isus Krist' (1 Kor 3,11). I, ako taj ugaoni kamen moderni graditelji – državnici i odgojitelji – nažalost često odbacuju, zato očima gledamo riječ Istine: 'Tko padne na taj kamen, razbit će se, a na koga on padne, satrt će ga' (Mt 21,44)“.[13]

2. Vjernost Božjim zakonima i briga za spasenje duša. Blaženi Alojzije je s dubokom boli proživljavao kršenje Božjih zakona i temeljnih ljudskih prava. Zauzimao se za pravo na život i za običnog čovjeka: za progonjene, nerođene, nepravedno osuđene; za pravo na odgovorno roditeljstvo, na vjerski odgoj djece; za pravo na rad i dostojanstvo zemljoradnika i slobodu stvaralaštva sveučilištaraca, za mir, slobodu i društvenu pravdu. Suočavajući se s protivnostima koje su prijetile i pritiskale vjeru, jasno je iznio svoj stav riječima: „Valja uvijek biti ne samo na oprezu, nego i junaci vjere, da ne dopustimo, pa ni uz cijenu života, da biserje evanđelja postane njihova igračka“.[14]


Uočavajući vjerničku ravnodušnost, blaženi Alojzije je svoje slušatelje upozoravao na opasnost polovičnosti i mlakosti u primjeni vjerskih istina u svagdanjem životu kao i na bolne posljedice koje nosi grijeh. Danas se nažalost stječe dojam da ono što mrzimo nije grijeh, već posljedice grijeha jer su bolne i trpimo štetu zbog njih. Mnogi ljudi duboko žale zbog nereda u koji ih je grijeh doveo, ali bi ponovo učinili istu stvar kad bi bili sigurni da će izbjeći posljedicama. Po Stepinčevu smo primjeru pozvani razmisliti o vlastitom odnosu prema grijehu. Jesmo li skloni žaliti samo zbog posljedica naših grešaka, ili smo spremni duboko promijeniti svoje srce i um i mrziti sam grijeh zbog njegova razdvajajućeg učinka na naš odnos s Bogom i bližnjima?


Blaženi je Alojzije bio svjestan da je duša, uljepšana Božjom slikom i otkupljena Božjom krvlju, najdragocjeniji čovjekov biser, pupoljak vječnosti, iskra osvijetljena Božjim dahom, bogati dijamant ugrađen u glineni prsten. Nije se samo teoretski suprotstavljao zlu već je to činio i konkretnim djelima ljubavi prema bližnjemu. Prihvaćao je grešnike i molio za neprijatelje, uvijek jasno razlikujući grijeh od grešnika. Time nas jasno poučava da prava ljubav ne znači blagoslivljanje grešnog stanja, već upravo suprotno – autentična ljubav zahtijeva iskrenu brigu za čovjeka i za spasenje njegove besmrtne duše koja uključuje poziv na obraćenje i zahtijeva promjenu života, tj. obraćenje kako bi se mogao spasiti.


S obzirom na to da je duša tako uzvišena, dragocjena i vječna, milosrđe koje joj se iskazuje mora biti najuzvišenije. Zato smo pozvani prema čovjeku koji griješi činiti duhovno djelo milosrđa posvješćujući mu, suosjećajno i samilosno, njegovo grešno stanje. Na to nas poziva i sv. Augustin kada kaže: „Ako plačem za onim tijelom iz kojeg je duša otišla, kako bih trebao plakati za onom dušom iz koje je Bog otišao?“

3. Vjernost Katoličkoj Crkvi. U odlomku iz Knjige o kraljevima svjedočimo sofisticiranom ignoriranju Božjeg zakona u tragičnoj priči o izraelskom kralju Jeroboamu. Iako od Gospodina pomazan za vladara nad Izraelom, Jeroboam je odbačen zbog svojega grijeha. Njegov grijeh leži u pokušaju učvršćenja političke vlasti na štetu prave vjere.


Primjeri kralja Jeroboama i blaženog Alojzija potpuno su suprotni, predstavljaju dva svijeta različitih vrijednosti i postupaka. Poznato nam je s kolikim se protivljenjem komunističkog sustava bl. Alojzije morao suočiti u odlučnosti da u našem narodu sačuva ispravno štovanje Boga u jedinstvu s Petrovom Stolicom. Njegovo srce kucalo je u skladu s bilom hrvatskog naroda i beskompromisno ga je čuvao od svake želje i ambicije da svoju pastirsku vlast učvrsti na bilo koji način koji bi bio na štetu vjernosti i čistoće savjesti.


Tako možemo vidjeti kako su i danas aktualne riječi bl. Alojzija koje je izrekao u zagrebačkoj katedrali 1942.: „Jedno od najvećih zala našega vremena jest polovičnost u pitanjima našega vjerovanja. Ne pravimo si nikakve iluzije ni u ovom pitanju, u pitanju poštivanja autoriteta sv. Petra i njegovih nasljednika rimskih papa. Ili jesmo ili nismo katolici! Ako jesmo, onda valja da se to odražava na čitavoj liniji našega života. Ne možemo biti u crkvi katolici, a na ulici napadati kao pogani odredbe Namjesnika Kristovog. (…) A htjeti se silovito oboriti na instituciju od Boga postavljenu, znači udarati glavom o pećinu, jer stoji tamo do vijeka: 'Ti si Petar, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati!'“[15]

III. Obrana istine nepokolebljivom čistoćom savjesti
Draga braćo i sestre, kako govoriti o blaženom kardinalu Stepincu, a ne osvrnuti se na ono što je kruna njegova života, na njegovu postojanost i nepokolebljivost u obrani čiste savjesti. Stepinčeva nepokolebljivost nije bila hladna ni daleka, nije bila plod naučenih uvjerenja i nerazumljivih načela, već je izvirala iz duboke povezanosti s Bogom i suživljenosti s čovjekom. U liku blaženog Alojzija, čvrstina postojanosti u istini i blagost milosrđa bili su u savršenoj ravnoteži. O tome nam svjedoče i riječi koje je blagopokojni papa Benedikt XVI. izrekao o našem Blaženiku: „Stepinac u svoj svojoj zadivljujućoj postojanosti nije nikada bio tvrd čovjek, nije nikada postao žučljiv, tim manje je poznavao mržnju, jer je branio istinu, jer je njegova savjest bila uronjena u lice Kristovo, bio je oblikovan Kristom. Ova postojanost bila je istodobno ljubav prema ljudima, ljubav i prema svojim progoniteljima. On nas tako uči kako čvrstina kršćanske savjesti pomiruje istinu i ljubav, ona je spoj istine i ljubavi. A jer je bio čovjek savjesti, nadvladao je zlo dobrim i preobrazio zlo svojom nepobjedivom ljubavlju, hranjenom ljubavlju Kristovom.“


Nama se nekad čini da je nemoguće pomiriti istinu i ljubav, pa smo skloni raznim kompromisima misleći da činimo dobro. U naše je vrijeme uobičajeno zanemariti grijeh pod izlikom milosrđa. Smatra se da je nepristojno i uvredljivo držati ljude odgovornima za njihove grijehe. Odbacivanjem pravednosti odbacujemo i milost. Zanemarivanjem grijeha niječemo istinu. Milosrđe i istina nerazdvojni su i idu ruku pod ruku. Sv. Toma Akvinski kaže: „Pravednost bez milosrđa je okrutnost; milosrđe bez pravednosti je rasulo“.[16]


Blaženi je Alojzije to dobro znao. Svojim je životom posvjedočio da je moguće naći pravu mjeru samo onome tko živi iz duboke povezanosti s Bogom. Iz takve se povezanosti razvijao Stepinčev proročki duh. Živio je od Božje Riječi, u stalnom dijalogu s Bogom. Njegova analiza stvarnosti nije bila sociološka, ekonomska ni politička. Sve je gledao očima vjere, pa su za njega događaji i sudbina naroda imali dublje značenje. Sve je progovaralo o Božjoj prisutnosti u povijesti.


Iz molitve je proročki vidio budućnost, pa nikada nije sumnjao u propast komunizma. U svojim pismima često to ponavlja. Tako piše 1959. kiparu Ivanu Meštroviću: „Ja vjerojatno neću doživjeti slom komunizma u svijetu zbog skršena zdravlja. Ali sam apsolutno siguran u taj slom. Što god se radi protiv naravi, mora se srušiti unutarnjom nuždom…“.[17]


Draga braćo i sestre, Crkvu Alojzijeva vremena lakše nam je vidjeti iz ovoga povijesnoga odmaka. Lakše je identificirati prijepore, probleme i njihova rješenja, prepoznati pogreške i njihove posljedice, ali i opredjeljenja koja su donosila plodove porasta vjere i dobrobiti vjernika. No, neizmjerno je teže prosuditi vrijeme u kojemu živimo. I nama je potreban proročki duh kako bismo u svemu uočili Božje djelovanje i pronašli Božja rješenja. Molitva i povezanost s Bogom pokazat će nam kako se odnositi prema svim globalnim trendovima koji zapljuskuju naš narod i našu domovinu; kako odgajati djecu u kulturi narcizma koja snažno potkopava razvoj kreposti kod mladih; kako se oduprijeti materijalizmu koji je olabavio savjesti mnogih; kako vratiti poštenje i čestitost koji su potkopani sebičnošću i egoizmom.


Samo je molitva brana pred poplavom ljudske sebičnosti. Samo narod koji moli moći će se oduprijeti trendovima koji rastaču obiteljske vrijednosti i njezino zajedništvo. Molitveni duh i stav poniznosti pred Bogom mogu spriječiti obnavljanje starih sukoba i netrpeljivosti. Samo vjera i molitva mogu nadvladati „strah od života“ u srcima kršćanskih majki i tako zaustaviti „bijelu kugu“ koja pustoši našu domovinu. Samo molitva i obraćenje mogu obnoviti međusobnu zahvalnost i povjerenje. Kao što lijek liječi bolesno tijelo, tako molitva liječi bolesnu dušu.


Mnogi naši suvremenici, naša braća i sestre, žedni su ljubavi koja se besplatno daje, one ljubavi u kojoj će moći otkriti Lice milosrđa. Ali nemoguće je bližnjemu iskazati milosrđe, a uskratiti mu pravu istinu o čovjeku i potrebu poštovanja moralnih vrijednosti upisanih u njegovu narav.


Blaženi Alojzije je, ratne 1943. godine, u prigodi 15. obljetnice smrti dr. Ivana Merza, izgovorio sljedeće riječi: „Europa (…) danas ima prilike ispaštati svoje pogrješke, omalovažavanje duhovne snage Crkve i njezine preporodne vrijednosti. I mi možemo sa sigurnošću reći, ne samo nagađati, da je iz ove strahovite krize u koju je upala, neće spasiti nitko drugi, doli svetački likovi, što ih je Crkva kroz stoljeća izbacivala na pozornicu ljudske povijesti i još će ih dati.“ Tada zasigurno nije slutio da će vrijeme u kojemu je govorio i djelovao na pozornicu „izbaciti“ i njegov lik. Još manje je pretpostavljao i mislio da ćemo se nadahnjivati njegovim primjerom i njemu upravljati svoje molitve, upravo kao i blaženome Ivanu Merzu i tolikim svjedocima mučenicima toga vremena.


Utecimo se blaženom Alojziju da nam izmoli dar mudrosti koja će nas u ovim vremenima nadahnuti da stvarnost promatramo Božjim očima, te za srce velikodušno i čisto, sposobno prepoznati i odgovoriti na duhovne i materijalne potrebe naših bližnjih. Molimo mu se za čvrstinu savjesti koja spaja istinu i ljubav i po kojoj blaženi Stepinac i danas pred nama stoji kao snažan uzor i moćan zagovornik. Blaženi Alojzije, moli za nas!


[1] R. Perić, “Kako nekatolici proglašuju svoje mučenike i svece?”, u: Službeni vjesnik biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, Mostar 1/2007., str. 58.–59.
[2] Ivan Pavao II., Propovijed, Marija Bistrica, 3. listopada 1998., br. 3.
[3] Ivan Pavao II., Propovijed, Marija Bistrica, 3. listopada 1998., br. 4.
[4] Ivan Pavao II., Propovijed, Marija Bistrica, 3. listopada 1998., br. 5.
[5] Benedikt XVI., Što je kršćanstvo. Posljednji spisi, Split 2023., str. 175.
[6] Usp. Benedikt XVI., Što je kršćanstvo, str. 176.
[7] Usp. Benedikt XVI., Što je kršćanstvo, str. 177.
[8] Usp. A. Stepinac, Homilije za sve nedjelje i blagdane u godini, sv. II., Zagreb, 1957., str. 109.
[9] A. Benigar, Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal, Rim, 1974., str. 587.
[10] A. Stepinac, Propovijed prigodom posvete temeljnoga kamena župne crkve Marije Pomoćnice, u Zagrebu, i posvete Zagrebačke nadbiskupije Majci Božjoj, 11. listopada 1942.
[11] J. Ratzinger, Propovijed o stotoj obljetnici rođenja kardinala A. Stepinca, Rim, 15. veljače 1998.
[12] A. Stepinac, Propovijed na otvaranju Euharistijskog kongresa u Varaždinu, 28. lipnja 1938.
[13] A. Stepinac, Nagovor na blagoslovu nove zgrade čč. ss. milosrdnica u Zagrebu, 25. studenoga 1939.
[14] A. Stepinac, Govor na pokrajinskom kongresu Hrvatskoga katoličkog đaštva u Virju, 13. listopada 1940.
[15] A. Stepinac, Propovijed u zagrebačkoj katedrali na Petrovo, 29. lipnja 1942.
[16] Toma Akvinski, Catena aurea in quatuor Evangelia, Expositio in Matthaeum, cap. 5, lec. 5.

[17] C. Tomić, „Proročki duh Alojzija Stepinca“, u: Obnovljeni život 53 (1998) 1, str. 72. 


Izvor: Zagrebačka nadbiskupija

 

Radio Marija

18:30 KORIZMENE SRIJEDE - duhovna priprava za Uskrs; misno slavlje predslavi fra Matija Marijić, OFM
19:00 KORIZMENE SRIJEDE - razmatranje: „Molitva – zajednička i osobna (u skrovitosti)“
19:30 KORIZMENE SRIJEDE - klanjanje Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu
19:55 Glazba

FREKVENCIJE

Zagreb: 96,4 MHz i 106,8 MHz

Virovitica: 88,3 MHz

Split: 97,2 MHz

Vinkovci - Vukovar: 91,6 MHz

Opatija - Rijeka: 88,8 MHz

Varaždin - Čakovec: 96,5 MHz

Satelit: EUTELSAT 16E, 11595 MHz

Za slušatelje u SAD-u 1.712.832.8487

Duhovni kutak

Velika devetnica u čast sluge Božjega oca Ante Gabrića - II. dan

VELIKA DEVETNICA U ČAST SLUGE BOŽJEGA OCA ANTE GABRIĆA »OD ZEMALJSKOGA DO NEBESKOG ROĐENDANA« 20. - 28. veljače 2024.   2. DAN IZ KALKUTE U HAZARIBAGH Bilo...

Opširnije...

Molitvene nakane

„Zahvaljujemo uvijek Bogu za sve vas i bez prestanka vas se sjećamo u svojim molitvama“ (1 Sol 1,2). Svakog dana uključujemo vaše nakane u molitvu krunice koju zajedno molimo svakim danom u 15:15. Svoje nakane i želje možete nam poslati ovdje.

world-family.png

Veljača 2024
P U S Č P S N
1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29

FG-TAB.png

Logo

UDRUGA RADIO MARIJA

Kameniti stol 11

10000 Zagreb Croatia

Ured: +385 1 23 27 100

Program: +385 1 23 27 777; 099 502 00 52

Redakcija: +385 1 2327000

E-pošta: info@radiomarija.hr

Copyright © Radio Marija 1997-2023

Design and development

Radio Marija

Udruga Radio Marija neprofitna je, nevladina i nepolitička građanska udruga, osnovana u Hrvatskoj godine 1995. Prvi inicijativni odbor nastao je u krilu Pokreta krunice za obraćenje i mir, a uoči osnutka uspostavljena je i suradnja s Radio Marijom iz Italije. Ideja i prvo ostvarenje Radio Marije počinje 1983. u župi Erba na sjeveru Italije. Radio Marija se postupno širi i uskoro obuhvaća cijeli talijanski nacionalni prostor.

Nakon toga osnivaju se i uspostavljaju udruge i radijske postaje s imenom Radio Marija u četrdesetak zemalja, počevši od Europe, obiju Amerika, Afrike, pa sve do Filipina na drugome kraju azijskoga kontinenta. Sve su nacionalne udruge utemeljene autonomno u svojim zemljama, a međusobna se povezanost ostvaruje preko zajedničke krovne udruge pod imenom Svjetska obitelj Radio Marije (World family of Radio Maria). WFRM utemeljilo je sedam članica, među kojima je i hrvatska Udruga Radio Marija.