Blažena Aleksandrina Marija Da Costa rođena je 30. ožujka 1904. u Balasaru (Portugal). Majka je nju i njezinu sestru Deolindu kršćanski odgajala sve do sedme godine, a tada ju je poslala u Póvoa do Varzim obitelji jednog stolara da bi mogla pohađati školu, jer je u Balasaru nije bilo. Po povratku je kao vrijedna djevojka radila u polju. Živa, vedra duha, uvijek ljubazna bila je omiljena među prijateljicama.
Kad je imala četrnaest godina, napali su je mladići nemoralnih namjera, a ona je, da obrani čistoću i djevičanstvo, skočila s prozora i zadobila teške ozljede od kojih je pet godina kasnije bila u cijelosti paralizirana. Trideset sljedećih godina života provest će u postelji uz skrb i brigu starije sestre. Molila je Gospu za ozdravljenje, ali nije ozdravila, već je bila uslišana na drugi način: prihvatila je patnju za spasenje duša. Salezijanska karizma trpljenja koju su razvijali don Beltrami, don Czartoryski, don Variara i sestra Euzebija nadahnjivala je i Aleksandrinu. Prikazala je svoj život Kristu kao žrtvu za obraćenje grešnika i za mir u svijetu. Govorila je: „Živim jedino da slavim Boga i da spašavam duše.“
U četiri je godine (1938-1942), svakoga petka proživljavala bolne trosatne Isusove muke (182 puta). Molila je papu Pija XII. da svijet posveti Bezgrešnom srcu Marijinu i on je to učinio 31. listopada 1942. Od 27. ožujka 1942. do svoje smrti, 13 godina i sedam mjeseci, nije okusila ništa od hrane i pića, živjela je od svakodnevne svete pričesti. Ovu činjenicu nisu mogli objasniti niti medicinski stručnjaci, premda su je ispitivali često i na za Aleksandrinu ponižavajuće načine. Bila je neprestano sjedinjena s Isusom u svim svetohraništima svijeta, padala u zanos i primala brojne objave. Bila je doista velika mističarka. Gospodin je odredio da joj drugi duhovni vođa bude, don Umberto Pasquale, salezijanac, koji je sačuvao njezin dragocjeni dnevnik. Kao salezijanska suradnica govorila je: „Osjećam se ujedinjena sa salezijancima i salezijanskim suradnicima cijeloga svijeta. Koliko puta se zagledam u svoju pristupnicu, sjedinim se sa svima i prikažem patnje za spasenje mladeži! Volim Salezijansku družbu i neću je zaboraviti ni na zemlji i ni na nebu.“.
Aleksandrina je iz bolesničke postelje tisućama ljudi uputila riječ ohrabrenja. Umrla je 13. listopada 1955. u Balsaru gdje je i pokopana. Mnoštvo hodočasnika posjećuje njezin grob moleći pomoć i zagovor u životnim poteškoćama. Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 25. travnja 2004. godine. Spomen se slavi 13. listopada.
Izvor: sveci.net