»Čovjek svih vremena«, engleski državnik, pisac, mučenik rodio se 7. veljače 1478. u Londonu, a umro 6. srpnja 1535. također u Londonu. Bio je odgojen u kući lord-kancelara, kardinala Mortona, te u Canterbury Collegeu u Oxfordu. Od g. 1494. dao se na studij prava pa je za to vrijeme stanovao 4 godine kod engleskih kartuzijanaca, te će kao i oni postati mučenik katoličke vjere i Crkve, posebno pape i papinstva. Dao se marno i revno također na humanističke studije te prijateljevanje s Erazmom Roterdamskim (1469–1536) i s engleskim teologom i humanistom Johnom Coletom (1466–1519) pa i nekim drugima. Godine 1504.
More je kao narodni zastupnik u parlamentu izrazio svoje negodovanje kralju Henriku VII. zbog njegovih zakona o porezu. Tada se povukao iz političkog života te pošao najprije u Louvain pa onda u Pariz da se na tamošnjim visokim učilištima posveti opet studiju. U javni je život ušao opet nakon smrti engleskog kralja Henrika VII. Tada je postao kraljevski savjetnik. Nakon raznih diplomatskih misija, odlikovan kraljevskim odlikovanjem – plemstvom – g. 1520. postaje tzv. podčuvar kraljevske riznice.
Godine 1523. kao govornik donjeg doma More je sve više dobivao naklonost kralja Henrika VIII., a kod pisanja njegove knjige protiv Luthera postaje kralju savjetnik. A kasnije, kad je Henrik VIII. planirao prekinuti svoj zakoniti brak, pitao je i Morea za savjet. Dakako da je More stajao uvijek uz crkveni zakon. T. More, koji je imao sretnu obitelj, bijaše čovjek humora i neustrašiva karaktera, velike pobožnosti i duboke duhovnosti. Skupa s Erazmom Roterdamskim oplakivaše praznovjerje te sve zloupotrebe u Crkvi, no isto tako bijaše zabrinut zbog porasta antiklerikalizma i hereza. Njegov osobni obzir prema kralju i njegov duboki respekt pred kraljevskim autoritetom držao ga je ipak očevidno u opoziciji pred kraljevim brakolomstvom te pred protupapinskim zakonima.Kralj Henrik VIII. htio je otpustiti svoju zakonitu ženu Katarinu te oženiti Anu Boleyn.
Zbog toga htjede najprije prisiliti kler da ga prizna »čuvarom i glavarom engleske Crkve«; na početku je još dopustio dodatak – »koliko je to dopušteno jednom kršćaninu«. Toma More kao lord-kancelar odrekao se te svoje visoke službe. To je ispočetka značilo sa svojom obitelji pasti na prosjački štap. On je tada u šali rekao: »Ako ne bude drugačije, svatko će od nas objesiti torbu o rame te od vrata do vrata ići pjevajući Salve Regina. Na taj ćemo način biti svi veseli.«Godinu i pol dana More je bio u skrovitosti i marno pisao. Kad je g. 1533. u westminsterskoj opatiji kralj Henrik VIII. slavio svoje nezakonito vjenčanje, bio je pozvan i Toma More. Ali on se nije odazvao, što je kralja strašno razbjesnilo.
Svojim je prijateljima More svoj postupak ovako obrazložio: »Protiv toga ne mogu ništa pa neka od mene učine štogod hoće, premda me i objesili; a dokle mi Bog bude milostiv, trudit ću se da se ne osramotim.«Brzo je došlo i do drugog loma: Papa je drugi Henrikov brak proglasio nevaljanim, a njega izopćio iz Crkve. Bio je to papa Klement VII. To se zbilo 11. srpnja 1533.Dana 22. lipnja 1535. u Londonu je odrubljena glava velikom kardinalu, Moreovu prijatelju, Johnu Fisheru jer nije htio priznati Henriku VIII. da je poglavar engleske Crkve, a ni valjanost kraljeva drugog braka. Ni More nije više morao dugo čekati da mu se zbog istog razloga i na isti način to dogodi.Bilo je to 6. srpnja 1535. Thomas More bijaše posve miran prije nego će podnijeti smrt. Svojeg je zeta zamolio da krvniku koji će mu odrubiti glavu podari zlatnik. Od poduljeg tamnovanja More je oslabio pa su mu morali pomoći da dođe do gubilišta. Ondje je rekao: »Umrijet ću kao vjeran kraljev službenik!« Tada je izmolio 50. psalam »Smiluj mi se, Bože!« Prije smaknuća zagrlio je krvnika, a sam si je povezao oči. Bila mu je odrubljena glava.
Toma More je jedan od velikih ljudi, ne samo kao znani humanist, pisac Utopije, nego još kudikamo više kao mučenik savjesti, vjernosti svojoj katoličkoj vjeri i namjesniku Kristovu na zemlji. Ako za ikojeg smrtnika vrijedi: »Mortuus adhuc loquitur« – govori još kao mrtav, onda to vrijedi za Tomu Mora. Crkva ga je zato kao i Johna Fishera proglasila svetim. Objavljujemo odlomak iz pisma što ga je sveti Toma More pisao iz zatvora kćeri Margariti (The english Works of Sir Thomas More, London, 1557, str. 1454, navod prema Časoslov Božjega naroda str. 2456–2457, KS).»Premda sam, moja Margarito, sasvim svjestan da je moj prijašnji život bio razlogom da potpuno zasluženo budem napušten od Boga, ipak ne prestajem pouzdavati se uvijek u njegovu beskonačnu dobrotu. Stalno se i potpuno nadam u njegovu milost koja mi je pružila snagu da sve u duhu prezrem: bogatstvo, prihode pa i sam život, radije nego da prisižem protiv savjesti.
On je dobrostivim naukom ponukao i samoga kralja da me zasad samo liši slobode. (Time mi je Njegovo Veličanstvo u jednu ruku zacijelo iskazalo veliko dobročinstvo zbog duhovnog napretka moje duše: nadam se, naime, da ću u ovim prilikama taj napredak bolje postići nego u svim onim častima i dobrima što su mi se prije tako nagomilala.) Bog će istom milošću ili tako ublažiti kraljev duh da za me ne odredi ništa teže ili će mi trajno pružiti snagu da bih strpljivo podnio sve ono teže što bi moglo doći. Moja će strpljivost, povezana sa zaslugama pregorke Gospodnje muke (koja i zaslugom i načinom u beskrajnoj mjeri nadilazi svaku moju podnošljivost), blažiti kazne što sam ih zaslužio u čistilištu te, po dopuštenju božanske dobrote, ponešto uvećati i nagradu.Ne želim, moja Margarito, sumnjati u Božju dobrotu, iako jasno razabirem da sam slab i krhak.
Čak ako bih i naslutio u tom strahu i nemiru da bih negda mogao posrnuti, sjetit ću se da je sveti Petar zbog male vjere počeo tonuti i na sam dašak vjetra pa ću učiniti što je i on učinio. Zazvat ću Krista: ’Gospodine, spasi me.’ Nadam se da će ispružiti svoju ruku, dohvatiti me i neće dopustiti da potonem.Ako pak pripusti da i dalje oponašam Petra te mi je naglo pasti, kleti se i preklinjati (neka to Bog po svome milosrđu što dalje odvrati i neka mi iz tog pada radije pripusti štetu nego korist); uza sve to nadam se da će se obazrijeti na me okom prepunim milosrđa kao što je pogledao i Petra te će me opet pridići da bih iznova mogao ispovijedati istinu i rasteretiti savjest. Snažno ću podnositi kaznu i stid za ranije odreknuće.Napokon, moja Margarito, sasvim pouzdano znam da me Bog bez moje krivnje neće ostaviti. Stoga ću se u svoj svojoj nadi i pouzdanju sav njemu povjeriti.
Ako dopusti da propadnem zbog svojih grijeha, bar će se na meni proslaviti njegova pravednost. Ipak se nadam da će preblaga njegova dobrota vjerno čuvati moju dušu i dati da se na meni radije proslavi njegovo milosrđe nego pravednost.Budi stoga, kćeri moja, dobrog raspoloženja. Ne budi zabrinuta za me pa ma što mi se dogodilo u ovome svijetu. Uostalom, ništa se i ne može dogoditi što Bog ne bi htio. A što Bog hoće, doista je najbolje, pa premda se nama činilo ne znam kako zlo.« Njegova prva žena Jane Colt rodila je tri kćeri i jednog sina. Godine 1504. Sveti Toma je kao narodni zastupnik u parlamentu izrazio svoje negodovanje kralju Henriku VII. zbog novih zakona o porezu. Godine 1511. umre mu žena. Oženio se za jednu udovicu. U obitelji je bio sklad. Čak su i kćeri školovane. Kultura i umjetnost cijenila se visoko u obitelji. Navečer bi cijela obitelj s poslugom imali zajedničku molitvu. Pred jelom bi koje dijete pročitalo odlomak iz Svetog Pisma.
Sveti Toma More je svakog jutra pohađao Svetu Misu. Svakog jutra primao Svetu Pričest. Njegovo je načelo bilo: “Prvi sat svakog dana darujem nebeskom Kralju. Ostalo vrijeme darovat ću svom zemaljskom kralju.” Jednog dana ukori ga netko od kraljevih ljudi: “Nije dostojno Vašega visokog položaja, da se svako jutro s babama gurate na pričesnoj klupi!” “Naprotiv! – odgovorio je Svetac. “Ja smatram da je za svakoga čovjeka najveća čast da može Velikanu iznad svih velikana, Bogu, odati svoju počast. I to ja činim!” Jednom zgodom nakon Svete Mise klečao je Sveti Toma u crkvi. Župnik se spremao da uzme Svetu Pričest za bolesnog župljanina. Vidjevši Kancelar da župnik nema pratioca, ustane, uzme svijeću u jednu ruku, a u drugu zvonce, pa pođe ispred župnika. Vido ga je jedan od njegovih ministara, koji upozori Tomu: “Ako kralj sazna, što si uradio, ukorit će te.”
–“Moj kralj ne može imati ništa protiv toga, da odam počast Kralju kraljeva Isusu Kristu”, odvrati mirno Sveti Toma. Također je kancelar Toma znao posluživati kod Svete Mise. Kolegama u dvoru je tumačio: “Smatram osobitom čašću i odlikovanjem da mogu služiti kod oltara mome Bogu. Veće mi je odlikovanje nego služba na kraljevu dvoru.” Sveti kancelar molio je svaki dan mali Marijanski časoslov. Za početka vladavine Henrika VIII. Sveti Toma je postao kraljevski savjetnik i dobio kraljevsko odlikovanje – plemstvo 1520. No kad je kralj planirao prekinuti svoj zakoniti brak, lord-kancelar se odrekao svoje visoke službe.
Tekst: sveci.net
