Sveti Josip (José) de Anchieta y Díaz de Clavijo, španjolski svećenik, isusovac, misionar, književnik, etnograf, apostol Brazila, rođen je 19. ožujka 1534. u San Cristóbalu de La Laguna (otok Tenerife, Kanarski otoci), u imućnoj i uglednoj obitelji, kao sin zemljoposjednika Juana Anchiete y Zelaiarana, podrijetlom iz Baskije, i Mencije Díaz de Clavijo y Llarena. Sa 14 godina José se uputio u portugalski grad Coimbru, gdje je studirao filozofiju na tamošnjem sveučilištu. U Družbu Isusovu stupio je 1. svibnja 1551. Zbog slabog zdravlja (ozlijedio je kralježnicu) poslan je 1553. na oporavak u Brazil. Nakon opasnog putovanja i brodoloma stigao je 13. lipnja 1553. u São Vicente (danas na jugu države São Paulo), prvo portugalsko naselje u Brazilu, osnovano 1534. José de Anchieta ostao je u Brazilu 44 godine te postao neumornim misionarem te prostrane zemlje. Sudjelovao je 1554. s provincijalom Manuelom de Nóbregom, glasovitim misionarom, portugalskim isusovcem, u osnivanju nove misije i otvorenju kolegija Družbe Isusove u naselju São Paulo dos Campos de Piratininga (danas grad São Paulo). Misija je osnovana 25. siječnja 1554, na blagdan Obraćenja svetog Pavla, pa je nazvana po tom velikom apostolu. Kako bi bolje mogao djelovati na novom području, José je naučio i jezik tamošnjih domorodaca Tupija. Na jeziku tupi (stari tupi, portugalski tupi antigo) napisao je neka djela koja i danas kod jezikoslovaca uživaju velik ugled. Napisao je pored ostalog rječnik i prvu gramatiku toga jezika (doživjela je više izdanja). Pisao je propovijedi, pjesme i drame na portugalskom, španjolskom i latinskom, ali i na jeziku tupi. Kad se 1563. pet mjeseci nalazio kao talac kod plemena Tamoio, u pijesku je napisao veliku poemu u čast Majke Božje na latinskom jeziku (4172 stiha). Naučio ju je napamet te kasnije na slobodi zapisao na papir. Glasovita su i njegova pisma te izvještaji koji obiluju podacima o najstarijoj brazilskoj povijesti. Zaređen je za svećenika 1566, a sljedeće godine pratio je oca de Nóbregu u Rio de Janeiro, gdje su osnovali isusovački kolegij. Mirotvorac, prosvjetitelj, liječnik, povjesničar, deset godina obavljao je službu poglavara kolegija svetog Vinka, a na brizi su mu bili pripadnici plemena Tapuyo. Bio je posrednik pri uspostavljanju mira između Portugalaca i plemena Tamoio i Tupinambá. Pritom mu je znatno pomoglo znanje domorodačkog jezika. Od 1577. do 1586. vodio je kao provincijal brazilsku isusovačku provinciju.
Kad je njegov mandat završen, posvetio se evangelizaciji urođenika u Reritibi (država Espírito Santo, jugoistočni Brazil). Neumorno ih je tražio po prašumama i osnivao za njih nova naselja. U Guarapariju (biskupija Espírito Santo), sagradio je crkvu i posvetio je Srcu Isusovu. Bilo je to 100 godina prije poznatih objava Srca Isusova u Paray-le-Monialu. U Reritibi (danas to naselje nosi njegovo ime, Anchieta) preminuo je na glasu svetosti na današnji dan, 9. lipnja 1597. Božji narod u Brazilu slavi Joséa de Anchietu od davnina kao svog narodnog sveca. O njegovom životu kruže mnoge legende, među njima i ona o tome kako je prijateljskim riječima zaustavio nasrtaj jaguara te kako je propovijedao pticama. Štuju ga zbog njegovih kreposti, požrtvovnosti i čudesa, zbog njegovih moći nad prirodnim silama, divljim zvijerima i raznim bolestima. Kulturni krugovi slave ga kao oca brazilske nacionalne književnosti (od milja ga nazivaju „O Canario do Brasil“, „brazilski kanarinac“). José de Anchieta prvi je dramatičar, jezikoslovac i pjesnik rođen na Kanarskim otocima, a drugi kanonizirani svetac s tih otoka (prvi je sveti Petar od svetog Josipa Betancur). Blaženim ga je 22. lipnja 1980. proglasio papa Ivan Pavao II, a svetim 3. travnja 2014. papa Franjo. Zazivaju ga kod napada divljih životinja, a naročito ga štuju Brazilci, žitelji Kanarskih otoka i vjeroučitelji. Njegovim imenom nazvane su mnoge brazilske i kanarske crkve, župe, škole, bolnice, trgovi, ulice i ustanove, a njegovo glavno svetište nalazi se u Anchieti.
Tekst: zupa.jastrebarsko
