Sluga Božji Ante Antić, hrvatski svećenik, franjevac, rođen je 16. travnja 1893. u Šepurinama na otoku Prviću (Šibenska biskupija, Šibensko-kninska županija) kao šesto od devetero djece u siromašnoj obitelji Tome Antića i Tade rođene Vlahov. Kršten je 8. svibnja 1893. u župnoj crkvi svete Jelene kao Ante Marko. U Zatonu kod Šibenika završio je šest razreda osnovne škole. Godinu dana prije odlaska u sjemenište razbolio se od tuberkuloze koja ga je pratila cijeli život. Primljen je u franjevačko sjemenište u Sinju 5. kolovoza 1905, a u novicijat 17. rujna 1911. na otočiću Visovcu. Svečane doživotne zavjete položio je 1. studenoga 1915. u Makarskoj. Studirao je od 1912. do 1914. filozofiju na Franjevačkom učilištu u Zaostrogu, a teologiju od 1914. do 1918. na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj. Za svećenika je zaređen 29. srpnja 1917. u Šibeniku. Bio je pomoćnik magistra bogoslova u Makarskoj i na Visovcu, te magistar bogoslova u Makarskoj i u Zagrebu. Posljednjih deset godina života, od 1956. do 1965, bio je ispovjednik i savjetnik u samostanu Gospe Lurdske u Zagrebu. Karizmatska osoba, ponizan, vedar i blag, glasoviti ispovjednik i duhovni vođa, bio je izuzetno omiljen i kod braće svećenika i kod brojnih vjernika. Odlikovao se dobrotom, poniznošću, jednostavnošću i pobožnošću prema Isusu i Mariji. Preminuo je na glasu svetosti 4. ožujka 1965. u Zagrebu. Pokopan je na Mirogoju, a sprovodne obrede predvodio je kardinal Franjo Kuharić. Njegovi posmrtni ostaci premješteni su 15. prosinca 1970. u kriptu crkve Gospe Lurdske u Zagrebu.
Otac Ante Antić bio je vjerni prijatelj i dobročinitelj svih nevoljnika, siromaha, beskućnika, a naročito darovitih, siromašnih studenata. Prikupljeno je 4000 njegovih pisama, od kojih su neka objavljena u djelima Pisma svećenika i Svećenik sam Kristov. O ocu Anti Antiću napisana su mnoga djela, prava mala bibilioteka, pored ostalog „Duh ljubavi“ (1966) klarise Marije od Presvetog Srca (Anke Petričević), „Dobri otac Antić“ (1967) Ante Katalinića, „Svjetlo u tami“ Natka Faranetića (1969), „Željan Boga“ (1972), „Pred Gospodinom“ (1976), „Uzor franjevačke jednostavnosti“ (1980), „Središte života“ (1984), „Suvremena služba vječnosti“ (1984) i „Moj bližnji“ (1984) Ante Sekulića, „Zaljubljenik sakramenta pomirenja“ (1980) Ladislava Markovića, „Moj magister I. i II. Kreposni život i postupci o. Ante Antića (1984)“ Nikole Gabrića, „Tješitelj čudotvorni. Životni put fra Ante Antića“ (1989) Živka Kustića, „Dobri i vjerni sluga“ (1998) Mateja Kuhara-Cuccarija, „Kristu suobličen“ (2004) Vicka Kapitanovića, „Milosrđa djelitelj“ (2019) sestre Marije Asumpte Strukar (Družba Naše Gospe). Već i sami naslovi tih djela govore mnogo o životu i djelu oca Ante Antiča, Kanonski postupak za njegovo proglašenje blaženim otvoren je 1984. Naziv časnog sluge Božjeg dodijeljen mu je 5. svibnja 2015.
Fotografija: Humanitarna udruga fra Ante Antić (Facebook)
