Životopis ovoga svetog biskupa Gaze u Palestini dugujemo njegovu učeniku i kasnije đakonu Marku, koji je po zvanju bio krasopisac. Iako u tom životopisu ima uljepšanih mjesta, drži se ipak da je bar 90 posto povijesna istina. Uzevši u obzir vremensku udaljenost to je odlično. Sveti Porfirije se rodio u veoma bogatoj obitelji u Solunu godine 347. Oko godine 378. ostavio je svijet te se povukao u Egipat u pustinju i ondje provodio monaški život.
Ostaje u pustinji pet godina, a zatim je pošao u Palestinu gdje je živio daljnjih pet godina u jednoj spilji kraj rijeke Jordana. Kako je provodio odviše strog život, naškodio si je zdravlju. Zato je pošao u Jeruzalem da bi ondje obišao svakom kršćaninu najsvetija i najdraža mjesta. Dok se uspinjao na Kalvariju, ukaže mu se na Križu Raspeti Krist i Porfirije osjeti olakšanje i spozna da su mu rane zacijelile. Tu je upoznao Marka, svog kasnijeg životopisca i suradnika. Poslao ga je u Solun da riješi pitanja njegove baštine, jer je Porfirije imao još mlađe braće. Marko je taj posao sretno obavio, a kad se vratio, našao je svoga prijatelja potpuno zdrava. Porfirijevo čudesno ozdravljenje postalo je utjeha za brojne bolesnike s ranama na nogama.
Evo kako opisuje Porfirijev ćudoredni profil njegov životopisac: "Bio je čovjek bez mane, blag, pobožan, više od drugih posjedovao je dar tumačenja Svetog pisma, rješavanja poteškoća koje se u njemu nalaze te zatvaranja usta krivovjercima i nevjernicima. Ljubio je siromahe, lako bi se raznježio i to brzo čak do suza. Porfirije je dijelio svoja dobra ne samo u Jeruzalemu već i u okolnim selima, a znatan je dio dao i samostanima u Egiptu koji su bili jako siromašni."
Zbog svoje prevelike darežljivosti sam je osiromašio pa je neko vrijeme obavljao zanat postolara. Jeruzalemski biskup Ivan čuo je mnogo o Svetom Porfiriju, o njegovim vrlinama, pa ga je upoznao i kasnije zaredio za svećenika te mu povjerio čuvanje najsvetije kršćanske relikvije, dijelove križa na kojem je Spasitelj dovršio djelo otkupljenja. Postavši svećenik, Porfirije nije ništa promijenio u svom strogom načinu života i u svojim neprestanim postovima. Godine 395., nakon smrti biskupa u Gazi, metropolit Cezareje u Palestini posvetio je Porfirija za biskupa obudovjele biskupije.
Gaza je tada brojila mali broj kršćana. Novi je biskup u vrijeme velike suše izmolio obilnu kišu pa je to čudesno uslišanje djelovalo na ljude te se preko 100 pogana obratilo na kršćanstvo. Međutim, sljedbenici stare poganske religije nisu mirovali, već su rovarili protiv novog, revnog biskupa, i on se morao skrivati. Poslao je u Carigrad svoga suradnika Marka gdje je taj, uz potporu sv. Ivana Zlatoustoga i carskoga sobara Eutropija, od cara dobio službeno pismo po kojem su se u Gazi morali pozatvarati svi poganski hramovi. Ta se careva odredba zbog korupcije carskog službenika nije u potpunosti izvršila. Porfirijev rad Bog je pomogao novim čudesnim djelima.
Tako se spominje da je pritekao u pomoć ženi koja se mučila u preteškom porodu. Svečeva čudotvorna djelatnost izazvala je nova obraćenja, ali i tvrd postupak prema novoobraćenicima od neprijatelja kršćanskog imena. Tada je Sveti Porfirije odlučio u društvu cezarejskog metropolita sam poći u Carigrad. Dva su prelata za svoju stvar pridobila caricu Eudoksiju, koja je baš tada rodila sina Teodozija II. Ona im je isposlovala novi carski dekret koji je uzeo u zaštitu kršćane. Porfirije je živio još mnogo godina u kojima je učinio mnogo dobra, a i pravih čudesa. Razbolivši se dao je svojima još posljednje upute, a zatim je Bogu preporučio sve ovce svoga stada. Blago je umro u Gospodinovu miru 26. veljače 420., nakon 20 godina biskupovanja.
Izvor: sveci.net
