I sjeverna je Afrika vrlo rano postala kršćanska i mučenička. Jedno je od njezinih crkvenih središta bila Kartaga. Slavni kartaški biskup sv. Ciprijan, prvak među sto pedesetak afričkih biskupa, u svojem X. pismu priznavaocima spominje kao mučenike Decijeva progonstva godine 250. svetoga Mapalika i njegove drugove. Iz pisma Lucijana i Celerina doznajemo da je Mapalik izdahnuo za vrijeme mučenja još dok su ga ispitivali.
U jednome pismu rimskome kleru sveti Ciprijan suprotstavlja ispravno Mapalikovo držanje nerazboritu ponašanju Lucijanovu. Dok je naime Lucijan davao takozvane "knjižice mira" palima, Mapalik se nije usudio takvo nešto učiniti ni svojoj vlastitoj majci ni sestri, koje su za vrijeme progonstva otpale, ograđujući se jedino na molitvu da im bude dan njihov mir.
Vjernost vjeri Mapalik je, dakle, smatrao nečim vrlo važnim, a takvo je bilo držanje i mnogih drugih kršćana i mučenika. Ono je načelno posve jasno, dok nije tako jasno kakav stav zauzeti prema onima koji za vrijeme progonstva pokazaše slabost, da li s njima prekinuti svaku vezu? Da, čovjek se ni uz cijenu života ne smije odreći svoje vjere, no ako to uslijed slabosti ipak učini, valja mu uvijek ostaviti otvorena vrata da se uz Božju milost može pokajati i vratiti prvotnoj vjernosti. Sveti je Mapalik činio ono što mu je njegova savjest nalagala činiti i zato je subjektivno postupio dobro. Njegov primjer može nam biti poticaj da u vjeri budemo uvijek vjerni te da za nju budemo spremni sve žrtvovati.
Sveti Ciprijan ovako veliča nepokolebljivu vjeru mučenika: "Kojim hvalama da vas uzveličam, o prehrabra braćo? Kakvom hvalom da opjevam hrabrost vaše duše i postojanost vaše vjere? Sve do postignuća slave podnosili ste najokrutniju muku, niste podlegli mučenju, već su - rekao bih - muke uzmakle pred vama. Svršetak koji muke ne dadoše vašim bolima, dade ga kruna slave. Okrutno mučenje trajalo je tako dugo, ali ne da pokoleba vaše čvrste vjere, već da vas kao Božje ljude što brže pošalje Gospodinu.
Mnoštvo je nazočnih s udivljenjem promatralo nebesku borbu za Boga i duhovni boj za Krista i promatrali su kako Njegovi sluge ispovijedaju svoju vjeru riječima slobodno, pameću nepokolebljivo, ispovijedahu je božanskom snagom, lišeni doduše ovozemnih strijela, ali naoružani oružjem vjere. Bijahu postojani u mukama i snažniji od svojih mučitelja; i mučeni i poniženi udovi pobijedili su pandže koje su greble i mrcvarile.
Nepokolebljivu vjeru nisu mogli pobijediti ni ponovni okrutni udarci i, dok im je utroba bila uništena, bili su mučeni ne udovi nego same rane slugu Božjih. Tekla je krv koja je imala ugasiti požar progonstva, koja je svojom slavnom bujicom uništila plamen i oganj pakla. O kakvog li prizora dostojna Gospodina, kako li uzvišenog, kako velikog, kako li ugodnog Božjim očima zbog vjernosti zakletvi njegovih vojnika, kao što je pisano u psalmima riječima Duha Svetoga koji nas potiče: 'Dragocjena je u očima Gospodnjim smrt pobožnika njegovih'. Dragocjena je smrt koja cijenom svoje krvi stiče besmrtnost, koja prima krunu uz cijenu ispunjenih kreposti.
Kako je ondje bio radostan Krist, kako li pun zadovoljstva kad se kao zaštitnik vjere borio i pobijedio u takvim slugama i dao Svojim vjernicima da shvate toliko koliko svatko od njih može shvatiti. Bio je nazočan kod Svoje borbe, bodrio je, jačao i podizao one koji su se borili i branili Njegovo ime. On koji je za nas jednom zauvijek pobijedio smrt, trajno u nama pobjeđuje.
O blažene li Crkve naše koju tako prosvjetljuje sjaj božanske dobrote, koju u naše dane obasjava slavna krv mučenička! I prije je bila bijela u djelima braće; sad je postala crvena u krvi mučenika. Među njezinim cvijećem ne nedostaju niti ljiljani niti ruže. Sada se bore pojedinci da prošire tu dvostruku njezinu čast. Primaju bijele krune jedni zbog svojih djela, a drugi zbog mučeništva."
Izvor: sveci.net
Foto:
