Sveti Martin (Martinus) I, 74. rimski papa, mučenik, vladao je Crkvom od 21. srpnja 649. do svoje smrti, 16. rujna 655. Rodio se nedaleko Todija (provincija Perugia, Umbrija), u mjestu koje danas nosi njegovo ime, Pian di San Martino. Rimski svećenik izvanredne naobrazbe, čovjek silne energije, prijatelj siromaha, prije izbora za papu bio je papinski poslanik u Carigradu. U listopadu 649. sazvao je lateranski sabor, nazvan po mjestu održavanja, rimskoj crkvi svetog Ivana Lateranskog, na kojem je sudjelovalo 105 biskupa te brojni grčki monasi. Sabor je osudio monotelitski nauk, koji je nijekao Kristovu ljudsku volju i učio da je u Kristu samo jedna volja, božanska. Papa Martin neumorno je nastojao da zaključci toga sabora budu prihvaćeni posvuda pa je došao u sukob s crkvenom politikom bizantskog cara Konstansa II, koji je želio nametnuti monotelizam. Car je najprije poslao u Italiju svog namjesnika Olimpija s naredbom da uhiti papu i dovede ga u Carigrad kao zarobljenika. Olimpij se međutim pobunio, stao na papinu stranu, proglasio se gospodarem Italije, vladao tri godine, ali je potom poginuo u bitki sa Saracenima. Car Konstans je zatim na papu poslao drugog namjesnika, Kaliopu, na čelu velike vojske. Bolesni papa Martin uzalud je 17. lipnja 653. potražio utočište u svojoj biskupskoj crkvi. Papa je zarobljen i odveden najprije na otok Naxos u Egejskom moru, a potom u Carigrad, kamo je stigao 17. rujna 653. Tamo su s njim postupali na sramotan način i proglasili ga veleizdajnikom. Izrekli su mu smrtnu kaznu, svukli mu pontifikalne haljine i okovali ga željezom. Zlostavljali su ga i vukli polugolog do Diomedove tamnice, a tamo ga je zateklo pomilovanje od smrtne kazne, koje je od cara izmolio umirući carigradski patrijarh Pavao, njegov negdašnji protivnik. Sve te muke i poniženja nisu slomili papu Martina.
Odveden je u progonstvo u Kerson, na jugozapadu poluotoka Krima, na Crnom moru. Tamo je stigao 15. svibnja 655, a 16. rujna 655. je preminuo, kao posljednji papa mučenik. U jednom pismu s Krima papa mučenik gorko se potužio: „Čudio sam se i još se čudim nad ravnodušnom nesmiljenošću svih onih koji su mi nekoć pripadali, i mojih prijatelja i bližnjih, što su me u mojoj nesreći posve zaboravili i uopće ne žele znati, živim li još ili ne živim.“ Papa je naročito trpio zbog toga što ga je i rimski kler posve ostavio na cjedilu. Taj je kler pokleknuo pred državnom vlašću i carskim pritiskom te je još za Martinova života izabrao novog papu, Eugena I. Martin je pokopan u Carigradu, a njegove relikvije kasnije su prenesene u Rim. Čuvaju se u crkvi koja nosi njegovo ime, San Martino ai Monti.
