Danas slavimo svete Fabijana i Sebastijana, mučenike iz III. stoljeća. Prema legendi Fabijan je bio seljak i laik, koji se slučajno zatekao u Rimu baš na dan izbora pape. Bijela golubica sletjela je usred okupljenog mnoštva na njegovu glavu, a nazočni kler i vjernici shvatili su to kao znak Svetog Duha i aklamacijom ga izabrali za dvadesetog Kristovog namjesnika. Sveti Fabijan postao je papom godine 236. i pamti se naročito zbog velike ljubavi koju je pokazivao prema siromasima i zbog brige koju je vodio da imena mučenika za ime Kristovo ostanu zapisana i zapamćena. Podijelio je Rim u sedam okruga i spominje se da je sedmorici đakona povjerio brigu za siromahe, a sedmorici podđakona dužnost da bilježe djela svetih mučenika, osobito njihovu muku i smrt. Vjernost i hrabrost mučenika bila je snažan poticaj za sve kršćane, koji su za vjeru bili spremni žrtvovati i život. Borac protiv krivovjerja, slao je misionare u Galiju, među njima svetog Dionizija i još šestoricu biskupa. Prema predaji pokrstio je cara Filipa i njegovog sina. Poginuo je mučeničkom smrću na današnji dan, 20. siječnja 250, za vrijeme Decijeva progonstva i pokopan je u Kalistovim katakombama, o čemu svjedoči grčki napis na njegovom grobu. O mučeništvu svetog Fabijana sačuvane su dvije poslanice, jedna slavnoga kartaškoga biskupa svetog Ciprijana, a druga Rimske crkve. Obje ga prikazuju kao mučenika koji je dao primjer vjere i jakosti.
Sveti Sebastijan rodio se oko 256. po nekima u Milanu, a po nekima u Narbonneu (Galija). Vjerojatno je već od djetinjstva bio kršćanin, a školovao se u Milanu. Posvetio se vojničkom staležu i postao zapovjednik Dioklecijanove tjelesne straže u Rimu. U vrijeme najkrvavijih progona kršćana, oko 288, Sebastijan, carski miljenik, posjećivao ih je u zatvoru i donosio im hranu. Činio je čuda, ozdravljivao bolesnike i obraćao pogane, među njima i mnoge vojnike, na kršćanstvo. Zbog toga je optužen, a kako se nije htio odreći vjere, osuđen je na smrt. Misleći da je mrtav, prišla mu je kršćanka, sveta Irena Rimska, kako bi ga pokopala, ali on je bio živ. Irena ga je prenijela u svoju kuću i njegovala ga dok nije ozdravio. Sebastijan nije htio pobjeći od mučeništva pa je prišao caru Dioklecijanu za vrijeme jedne šetnje i optužio ga za surovost prema kršćanima. Car se prestrašio vjerujući da pred sobom ima duha, ali kad se uvjerio da je Sebastijan živ, dao ga je istući do smrti i baciti u jedan kanal. Kršćani su ga izvukli i pokopali u katakombama (Via Appia u Rimu), koje su poslije nazvane njegovim imenom. Tada je i prvi put korišten naziv katakombe (ad catacumbas). Kasnije mu je u Rimu podignuta veličanstvena bazilika, San Sebastiano fuori le mura (Sveti Sebastijan izvan zidina). Ranokršćanska hagiografska zbirka „Opis smrti i ukop mučenika“ svjedoči o njegovom štovanju. U srednjem vijeku osobito je štovan kao zaštitnik od kuge, a od renesanse je postao popularan lik u likovnim umjetnostima, prikazivan kao mladić čije je tijelo izrešetano strelicama (Botticelli, Memling, Mantegna, Perugino, Dürer, Carpaccio, Tizian, Van Dyck, Reni, El Greco, Delacroix i drugi). Zaštitnik je stoke, sportaša, strijelaca, oružara, puškara, proizvođača strijela i reketa, knjigoveža, vrtlara, trgovaca i trgovina željeznom robom, talioničara, zidara, klesara, policajaca, vojnika, čipkarica, umirućih te mnogih naselja, župa, crkava i kapela širom svijeta.
Svetima Fabijanu i Sebastijanu posvećena su naselja, župe, crkve i kapele i u hrvatskim krajevima (Stankovo kod Jastrebarskog, Cvetković kod Jastrebarskog, Kuče kod Velike Gorice, Slani Potok kod Gornje Stubice, Varaždin, Varaždinske Toplice, Oštrice kod Novog Marofa, Letovanić kod Lekenika, Donja Gračenica kod Popovače, Lazina kod Draganića, Zagradci kod Netretića, Otočac, Brinje, Gacka dolina, Kastav, Rijeka, Novi Vinodolski, Boljun kod Lupoglava, Dragozetići na Cresu, Žrnovnica kod Splita, Donji Humac kod Nerežišća na Braču, Jelsa na Hvaru, Petrovaradin). Svim našim Fabijanima i Sebastijanima želimo sretan imendan!
