Kad govorimo o Presvetom Srcu Isusovu, riječ je o duhovnosti koja se, zahvaljujući svetoj Margareti Alacoque, proširila u drugoj polovici sedamna-estoga stoljeća (1675.). Taj blagdan je simbol Isusove ljubavi prema Ocu i prema svakome od nas. Papa Pio IX. je blagdan Srca Isusova proširio na cijelu Crkvu 1856. godine; međutim, štovanje Presvetoga Srca je staro koliko i kršćanstvo, ukorjenjuje se u udarcu mača rimskoga vojnika koji je na Križu probio Isusov bok iz kojega je potekla krv i voda. Svetkovina Presvetog Srca Isusova je blagdan Božje milosrdne ljubavi. Srce Isusovo je simbol osobnosti Isusa Bogočovjeka.
Srce se u Bibliji spominje 850. Od toga nešto više od stotinu puta govori se o srcu govori kao fizičkom organu, a u većinu slučajeva srce označava čovjekovu nutrinu, središte čovjekova života. Srce je boravište gdje jesam, gdje stanujem. Ono je naše skriveno središte, nedokučivo za naš razum i za razum drugih; samo Duh Božji može ga proniknuti i spoznati. Ono je mjesto odluke, u dubini naših duševnih težnji; mjesto istine, u kojemu izabiremo život ili smrt; mjesto susreta – jer smo na sliku Božju, stoga živimo u odnosu: srce je mjesto saveza.” (KKC) Tako Biblija spominje srce koje misli, osjeća; dobro, plemeniti srce, srce koje gleda, prosuđuje u kojem se rađaju dobre, ali i zle misli i odluke…)
Sveti papa Ivan Pavao II. u enciklici Redemptor Hominis navodi kako »Krist, otkupitelj svijeta, na jedinstven je i neponovljiv način prodro u misterij čovjeka, ušao mu u 'srce'. Srce je »intima božanskog i ljudskog odnosa, sjedinjenja i ljubavi“. Jedino Bog sam uspostavlja odnos s čovjekom objavljujući mu se u njegovu srcu. Pokojni papa Benedikt XVI. kaže: U Isusovom Srcu štujemo Božju ljubav prema čovječanstvu, njegovu volju sveopćega spasenja, njegovo beskrajno milosrđe. Častiti Srce Isusovo znači ući u potpuno zajedništvo s Gospodinom, postati jedno s Njegovim srcem koje se u ljubavi daruje drugima, napose bolesnima, koji pate, koji su u potrebi
Bog nas voli bezuvjetno: voli nas i onda, kad smo slabi, jadni i grešni. To se zove milosrđe. A Isus je utjelovljeno Božje milosrđe. Sv. Pavao govori da je milosrđe djelo ljubavi koja nas čini osjetljivima za patnje drugoga. Čovjek milosrdna srca zna nesebično ljubiti. U susretu s dugima nikada ne ide za tim da za uslugu nešto dobije. Čovjeku koji je milosrdna srca ljudi se rado otvaraju i otkrivaju svoju bol, bijedu, svoju intimu. Povjeravamo se samo onima u koje imamo povjerenje, čije je srce milosrdno.
Isus poziva: „Dođite k meni svi vi umorni i opterećeni...“ Isusovo milosrđe snažnim riječima opisuje sv. Ivan. Smrt prijatelja Lazara uzbibala je njegovu nutrinu. Bio je potresen i žalostan. Kad je vidio Martu i Mariju, sestre Lazara, kako plaču, bio je potresen. Obuzeo ga je onaj osjećaj koji doživi svatko od nas kad vidi da mu voljena osoba pati. „Uzbudi“ se, kaže Ivan, tj. obuze ga suosjećanje i milosrđe. Zatim na putu prema grobu poče plakati. Isus plače. Onda se ponovo uzbudi u duši, obuze ga bijes protiv trpljenja. Tu dolazi do punog izražaja milosrđe njegova srca. Milosrđe je vapaj patnika upućen onome koji mu može pomoći. Isus nam je dao primjer. Sjetimo se slijepca koji vapije da zadobije natrag vid, majke djeteta koje umire, prispodoba o milosrdnom Samaritancu. Isusov primjer milosrdne ljubavi možemo sažeti s tri glagola:
1. Vidio je – Treba vidjeti potrebu drugoga, a ne čekati da moli pomoć. Nažalost, mi često ne vidimo potrebu drugoga. Zašto? Možda jer smo i sami puni potreba ili zbog toga jer smo puni sebe. U Knjizi Izreka postoji jedna lijepa rečenica: „Milostivo se oko blagoslivlje, jer daje od svog kruha siromahu“ Znači postoji „milosrdno oko“ – koje vidi potrebu drugog.
2. Sažalio se – Milosrđe se nastavlja srcem. Imati sućuti prema drugom, osjećati njegovu bol i patnju, poistovjetiti se s njegovim jadom. Sposobnost sućuti pokazuje da nismo sebični, nego da u našem srcu ima mjesta i za drugoga.
3. Pristupi mu i opra rane Samaritancu – Milosrđe se dopunjuje rukom. Pruža konkretnu pomoć, daje od svoga ono što je drugome potrebno. Pred Bogom svi smo prosjaci, moramo ga moliti za milosrđe. Svatko od nas ima potrebu za nečim što može od drugoga dobiti. Isusovo učenje o milosrđu jest njegov vlastiti primjer. Zato istinski milosrdan čovjek ne pita tko je taj drugi, nego pita što čovjek u potrebi treba i kako mu mogu pomoći.
Pred Isusom, Bogočovjekom, nijedna patnja nije izgubljena. Ako smo dobro razumjeli Isusa onda na njegovu primjeru možemo naučiti da žalostan ima pravo na našu utješnu riječ, bolesnik ima pravo na našu njegu, jadnik ima pravo na našu sućut. To su zapravo djela milosrđa, a sam Isus je rekao: ako ih činimo ljudima, onda to činimo njemu. Ako ikad, onda je danas potrebna upravo ova dimenzija Božjeg milosrđa; danas, kad živimo u svijetu koji je pomahnitao za veličinom, za slavom, za bogatstvom, za uspjehom. Svijet koji ne treba Boga, što još strašnije, odbacuje Boga, mrzi ga, osvećuje se. Ne treba biti veliki psiholog i uočiti da današnji čovjek pati od mnogih poremećaja. Poremećeni su međuljudski odnosi; očituje se u eskalaciji ratova među narodima, u mržnji, neprijateljstvu, bezbroj razvedenih brakova. Poremećen je čuvstveni, osjećajni život; očituje se u zastrašujućem broju depresivnih osoba; neki se psiholozi pitaju, ima li još normalnih? Poremećen je moralni život, očituje se u nesposobnosti da se živi i žrtvuje za moralno etičke vrijednosti o kojima nas uči naša Crkva. Isus je rekao, došao sam da život imaju i da ga u izobilju imaju.
Utješna je misao, da u našim patnjama nikad nismo sami, nismo zaboravljeni. Dragi Bog misli na nas, poznaje našu patnju, a Isus se naginje nad nas kao milosrdni Samaritanac, zavija naše duševne i tjelesne rane, tješi nas, hrabri i daje pomoć.
Na svetim sličicama koje prikazuju Presveto Srce Isusovo obično stoji i slika Bezgrješnog Srca Marijina. Ta dva Srca, te dvije ljubavi idu zajedno. Majčinska milost Bezgrešne Djevice sastoji se u tome da nas uvijek vodi k Isusu i da se uvijek moli za nas.
