Kad se po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe (roditelji) Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu — kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! — i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića. Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Ponukan od Duha dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče: »Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga.« Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori. Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: »Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan — a i tebi će samoj mač probosti dušu — da se razotkriju namisli mnogih srdaca!« (Lk 2,22-35)
AUTOR: p. Stjepan Fridl
Čitamo u evanđelju o Isusovu prikazanju u Hramu. Ima jedna riječ koja se tri puta ponavlja u opisu ovog događaja: Isus i njegovi roditelji. Isusa „poniješe njegovi roditelji“; „kad roditelji uniješe Isusa u Hram“; „otac njegov i majka divili su se“. Josip se ne naziva poočimom, nego ocem. On je ovdje zakonski predstavnik Isusova pripadanja židovskom narodu. Promislimo malo o odnosu Isusa prema njegovim roditeljima. Isus dopušta da ga roditelji „nose“. To je znak nemoći: još ne može sam hodati. Isus dopušta da ga roditelji nose, kamo hoće, konkretno ovdje „uniješe ga u hram“. To je znak ovisnosti: još ne može sam odlučivati. Isus dopušta da u njegovo ime govore otac i majka. To je znak povjerenja: još ne može sam govoriti, stoga dopušta da drugi govore u njegovo ime.
Isus je takav i danas. On je svoj život, svoje djelo, svoju Crkvu povjerio nama. Sad smo mi njegovi „roditelji“. Ići će tamo, kamo ga mi nosimo. Reći će ono, što mi govorimo u njegovo ime. Isus ima silno povjerenje u nas. Iz toga, međutim, slijedi to, da smo i mi odgovorni za Isusa. Ovaj krug odgovornosti se širi: odgovorni smo za Crkvu, za Papu, za svećenike, redovnike i redovnice. Odgovorni smo za naše crkve, naše župe, za naše blagdane (sjetimo se da su neki europski političari htjeli zabraniti spominjati Božić u službenim dokumentima, tako da je Papa Franjo morao intervenirati i reći da je to anakronizam; njemu su se pridružili i naši biskupi). Dok Isusa nosimo u naručju i u srcu, ne moramo se bojati da ćemo izgubiti put: svaki Isusov put vodi u Hram!
Draga Gospa, Majka Marija, poslušna Zakonu, nosila je svog malog Isusa u Hram, da ga prikaže Ocu nebeskom. Uz nje je bio Josip, njezin zakoniti muž, Isusov otac pred Zakonom. Ona je znala da je odgovorna za Isusa sada i u budućnosti. Neka nas ona, Djevica poslušna, nauči odgovornosti za Isusa. Da budemo dostojni i autentični svjedoci i pronositelji njegove poruke.
