U ono vrijeme: Kad Isus uđe u Kafarnaum, pristupi mu satnik pa ga zamoli: »Gospodine, sluga mi leži kod kuće uzet, u strašnim mukama.« Kaže mu: »Ja ću doći izliječiti ga.« Odgovori satnik: »Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i izliječen će biti sluga moj. Tá i ja, premda sam čovjek pod vlašću, imam pod sobom vojnike pa reknem jednomu: 'Idi!' – i ode, drugomu: 'Dođi!' – i dođe, a sluzi svomu:, 'Učini to' – i učini.« Čuvši to, zadivi se Isus i reče onima koji su išli za njim: »Zaista, kažem vam, ni u koga u Izraelu ne nađoh tolike vjere. A kažem vam: mnogi će s istoka i zapada doći i sjesti za stol s Abrahamom, Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskom.« (Mt 8, 5-11)
AUTOR: p. Stjepan Fridl, glavni urednik
Kad slušamo ovo evanđelje, obično se zaustavljamo na satniku i njegovoj vjeri. Ali ovaj čovjek je imao u drugih kreposti, ne samo vjeru. Bio je dobar čovjek koji se brine čak za svog slugu. Bio je hrabar čovjek koji se usudio javno obratiti Isus usred neprijateljskog okruženja. Bio je pošten čovjek, koji je znao priznati svoje ovlasti i svoje granice. Bio je ponizan čovjek koji se nije smatrao dostojnim da mu Isus dođu kuću. Ipak, ovaj put se zaustavimo pred Isusom. Nema puno smisla reći, da je Isus imao sve kreposti, ali bismo ovaj put rado istaknuli jednu, na koju rjeđe mislimo: Isus ne samo hvali vjeru ovog satnika, nego je upravo oduševljen njegovom vjerom. Divi mu se. Javno ga hvali. Stavlja ga kao uzor ostalima.
Isus je takav i danas. On je znao plakati, znao se je ljutiti, bio je žalostan i znao je plakati. Ali znao se je i radovati, i odmarati se i veseliti se u dobrom društvu, kao na svadbi u Kani Galilejskoj, piti i jesti u kući malenog Zakeja. Isus jedva čeka da pronađe nešto u nama što ga može učiniti oduševljenim. Za to ne trebamo učiniti nešto posebno. Isus je bio oduševljen s velikodušnim činom siromašne udovice koja je ubacila u škrabicu sve svoje imanje. Isus je bio oduševljen s carinikom u hramu koji je u poniznosti priznavao svoju grešnost. Mogli bismo reći da Isus ima jednu psihološku manu: svaki mali čin dobrote ga oduševljava. Uđimo u igru s njim danas, pozovimo ga na „dvoboj“, da vidimo koliko puta ga možemo oduševiti i tko može dulje ustrajati: mi u dobrim djelima ili Isus u svom oduševljenju.
Draga Gospa, Majka Marija je svoje oduševljenje pretvorila u pjesmu srca: Veliča duša moja, Gospodina. Neka nas ona nauči kako se radovati Božjoj prisutnosti u našem životu, ali da se znamo oduševiti i vidjevši dobrotu drugih ljudi.
