Evo da konačno napišem nekoliko riječi i da na neki način predstavim Misiju Tatale i svoje misijsko djelovanje.

Prvi put sam stupio na afričko tlo u državi Gani u rujnu 1992. 
Do te odluke došao sam relativno brzo, nakon 3 godine svećeničkog djelovanja u župi Gospe Loretske u Arbanasima u Zadru.
Izravni poticaj bilo mi je pismo Vrhovnog poglavara koji je tražio misionare za Ganu. Pismo je pročitao tadašnji provincijal don Mirko Barbarić prilikom duhovne obnove u Prvić Luci. To me pismo "bocnulo", probudilo, jer je ta ideja tinjala u meni još od studentskih dana. Čak su i moje mladomisničke pozivnice i sličice (tekst na njima) bile "obojene" misijskim duhom.
Odluka nije bila laka jer sam htio biti siguran da ti poticaji dolaze "odozgor".
Nakon blagoslova obitelji otišao sam kući s namjerom da o tome, uz molitvu, dobro razmislim. Recimo da sam tražio nekakav znak.
Kad sam došao kući, rano ujutro, još za mraka, htio sam otključati vrata kad s druge strane mama otvara vrata i kaže: "Sine moj, kako te dugo nema, samo mi nemoj otići u Afriku." Malo je reći da sam se iznenadio, šokirao sam se kako se Gospodin poslužio mojom mamom da mi odgovori na moja traženja. Prije samog odlaska u misije mama je izgovorila srceparajuće riječi: "Idi ti u misije, moje te oči nikad više neće vidjeti." Bijaše to proroštvo koje se ispunilo u roku od godine dana, 14. rujna 1993. nastradala je zajedno s tatom i sestrom u okrutnom pokolju, zločinu koji počiniše susjedi muslimani na Uzdolu.
Tada sam bio u prvoj misiji Odumase, Sunyani. Ondje sam proveo šest nezaboravnih godina radeći na evangelizaciji Odumase i okolnih sela. Bog je blagoslivljao naše napore i katolička zajednica je brzo rasla i širila se. Osim evangelizacije po selima izgradili smo zanatsku školu i radili s napuštenom i zapuštenom djecom.
Nakon misije Odumase otvorili smo i drugu misiju u mjestu Ashaiman, predgrađu lučkog grada Teme i glavnoga grada Gane, Accre.
Glavni projekt tamo bila su djeca ulice. Tu sam proveo deset godina i za to vrijeme smo oteli ulici i zlu puno djece i mladih. Išli su u kojekakve škole, od osnovne do fakulteta. Izgradili smo za njih zanatsku školu i centre za stanovanje i opismenjavanje. Nismo zapustili ni evangelizacijski rad s pukom. Danas tamo imamo veliku župu "Sv. Ivan Bosco".
Sve naše aktivnosti u obje spomenute misije još uvijek traju.

Godine 2008. bio sam prisiljen na povratak u Domovinu radi liječenja. Onako usput djelovao sam na Knežiji, Jarunu, u Splitu i opet na Knežiji. Našim seoskim rječnikom rečeno, premještali, "tjerali", su me k'o Bog maglu. Bile su to godine dragocjenog boravka i iskustva u ovim sredinama. Susreo sam i upoznao predivne ljude i ti dobri i plemeniti ljudi danas izobilno potpomažu moju treću misiju Tatale i povezuju me s nebrojenim mnoštvom prijatelja. Zahvaljujući njima, Hrvatima širom svijeta, Misija Tatale brzo napreduje i Katolička Crkva se širi u mnogobrojnim selima okruga Tatale-Sanguli.
U ovih šest godina otkako djelujem u Misiji Tatale utemeljili smo pedesetak katoličkih zajednica, darovali smo najugroženijim selima više od 40 arteških bunara, izgradili prvu knjižicu u okrugu, otvorili „Don Bosco Tech“ za izučavanje zanata, sagradili tridesetak kapelica i dvije crkve. Pomažemo u školovanju više od 400 učenika, od osnovne škole do fakulteta.

Imam puno dojmova iz svog misionarskog djelovanja. Izdvajam neke:

1. Podneblje
Kad stupite na zapadnoafričko tlo prvi dojam je VRUĆINA i sve ono što je s njom povezano. Do dana današnjega ostao mi je izazov prilagoditi se vremenskim uvjetima. To je neobično težak zadatak za mene. Uz to, u Misiji Tatale u prosincu i siječnju vjetar donosi pijesak iz Sahare. Pomislili biste da je magla, ali ne, to je tako fini pijesak da izgleda kao magla. Treba paziti na pluća i oči u ovom razdoblju.

2. Jednostavnost i prirodno ponašanje ljudi, opuštenost
Plemena i ljudi koje sam imao prilike susretati jednostavni su, prirodni i simpatični. To privlači i osvaja. Za nas Europljane to je jedna velika pouka. Uvijek imaju vremena jedni za druge, nasmijani su i sve ulažu u izgradnju dobrih međuljudskih odnosa. Ne sjećam se da sam ikada svjedočio svađi susjeda, vikanju, psovci... kao što je slučaj kod nas na selima. I djeca su slobodna od malih nogu, idu okolo sama, nema straha i grča kod roditelja hoće li im se nešto dogoditi. Imaju povjerenja jedni u druge. Poznata je ona: "Jedna žena rodi dijete, treba cijelo selo da ga odgoji." Puno se od njih može naučiti i obogatiti se spoznanjem.

3. Životna radost
Nevjerojatno je koliko su siromašni, a radosni (govorim o misijama u kojima sam djelovao i o Misiji Tatale u kojoj sada djelujem).
Pjesma i ples su ovim ljudima dva prirođena načina da iskažu svoju radost, zajedništvo i veselje. Zanimljivo, pjesmom i plesom izražavaju i tugu. To je bogata baština ovih ljudi. Očito je da radost i veselje ne proistječu iz punog džepa, nego iz punog srca.

4. Vjerovanja
Svakako, najzanimljivija tema su njihova vjerovanja. Dobri su, ali naivni. Lako ih se može „prevesti žedne preko vode“. Oni, njihova vjerovanja i njihov način života su jedno. Sve njihovo djelovanje i kultura protkani su njihovim vjerovanjima vračevima i njihovoj magiji. Razumnu, racionalnu čovjeku to je apsurdno, ali oni u to vjeruju i teško se toga odriču.

5. Običaji
Običaji su im zanimljivi, od trenutka iznošenja novorođenčeta po prvi put u javnost pa sve do sprovoda.
Svakodnevno ophođenje s ljudima jako je zanimljivo: pozdravi, posjeti, stvaranje prijateljstava, pripremanje jela, raspodjela poslova na muške i ženske, ženidbe itd.

Naravno, sve to čini naš boravak među njima zanimljivim, a evangelizaciju teškom, ponegdje gotovo nemogućom. Zato treba puno razboritosti i lukavosti u pristupu evangelizaciji kao životnom procesu. Iz iskustva bih rekao da postoji pravilo: budi prijatelj starijima, a evangeliziraj djecu i mlade. Don Boscova metoda evangelizacije oratorijem je najprikladnija. Ako evangelizatori pritom još imaju i oratorijansko srce, onda je uspjeh zajamčen. Vole darove i nove prijatelje pa to nije teško.
U Misiji Tatale, zahvaljujući oratoriju, uspjeli smo pridobiti djecu, mlade i stare. Stariji teško pristupaju sakramentima, ali mladima to ne brane.
Ovom zgodom zahvaljujem prijateljima misija koji nas i naš rad prate molitvom i darovima. U Misiji Tatale učinili smo "čuda", a bit će tih "čuda" još zahvaljujući vjeri, dobroti i velikodušnosti hrvatskih ljudi.
Neka im Gospodin uzvrati stostruko.