Rođen je 1841. u bogatoj obitelji u gradu Latijanu u južnoj Italiji. Iako je bio odgajan u katoličkoj obitelji, nakon smrti roditelja sve više se priklanja ateizmu. Do studija prava u Napulju, priključio se neopoganističkoj sekti, u kojoj je obnašao dužnost vrhovnog svećenika. Osim što je sudjelovao u sotonističkim obredima, postao je snažan protivnik Katoličke Crkve, koju je javno "blatio" u javnosti.
Cijelo to vrijeme istodobno prolazi kroz psihičke krize koje obilježavaju teški napadi neuroze i depresije, paranoje i tjelesna oboljenja. Naposljetku je doživio živčani slom. Kasnije je izjavio kako je u sebi čuo glas svog preminulog oca koji mu je govorio “Vrati se Bogu”. Odlazi starom obiteljskom prijatelju koji ga nagovora da se odrekne sotone i vodi ga dominikanskom redovniku Albertu Radentu, koji ga ispovijeda i postaje njegov duhovnik.
Iako nije išao tako daleko da bi sve to u njemu potpuno utrnulo vjeru, opasno se tome bio približio. Svemu je tome pridonijelo čitanje života Kristova kojega je napisao Ernest Renan, francuski racionalist, koji nije priznavao Isusovo Božanstvo. Taj je tekst u njemu probudio neke dvojbe. Kako bi našao na njih odgovore, predao se spiritizmu, postavši njegov žarki pristaša. No ne da ga je spiritizam još više zbunio već i razbolio (na crijeva), poradi dugih gladovanja kojima se podvrgao, kako bi navodno unaprijedio vlastite sposobnosti kao medija. No Bog mu je pomogao u toj krizi.
Bog mu je na životni put doveo sveta čovjeka, profesora Vincenza Pepea koji je Bartola povratio Bogu 19. svibnja 1865. Svjetlom milosti su nestale vjerske dvojbe te ispovjedio svoje krivnje ocu dominikancu Albertu Radenteu. Tako je primio prvu Pričest 23. lipnja 1865. Hoteći drugima prenijeti radost tog ponovnog otkrića istine o Spasitelju i Njegovo djelu započeo je s nekadašnjim prijateljima. Oni su Bartola primili s uvredama i pogrdama. On je to ponizno prihvatio, želeći da zadovolji za svoje prošle grijehe i propuste.
Iz grada se Bartol preselio u maleno i siromašno mjesto Velle di Pompei, Gospodin je odlučio Bartolu pokazati koje će biti njegovo poslanje. Jednoga dana, dok se sa žaljenjem prisjećao svoje žalosne prošlosti, čuo je glas koji mu je rekao: "Ako se želiš spasiti, širi pobožnost Krunice. Ako budeš tako činio, bit ćeš spašen. Gospa ti to obećava." Bartol je odgovorio: "Neću otići iz ovog kraja (Pompeja) a da prije njime ne raširim Tvoju Krunicu."
Nebo mu je povjerilo ozbiljni zadatak. To se pokazalo u njegovom vladanju: postao je katehist, aktivan u svojoj župi, organizator građanskih vjerskih poslova te 1875. godine pokrenuo pučke misije za apostolat krunice. Uz pomoć prijatelja je počeo graditi crkvu posvećenu Gospi u Pompejima. Stao se brinuti za siročad. Čak je pokrenuo Djelo za djecu zatvorenika. Djeci je tako pružio obrazovanje i pozitivno djelovao na njihove roditelje. Glasinama i klevetama su pokušali uništiti sve pozitivno djelovanje Blaženoga Bartola.
Po savjetu svećenika oca Ljudevita da Casorija, Bartolomej je čitavo Djelo stavio pod papinsku upravu. Službenim dokumentom 12. rujna 1906., Djelo iz Pompeja je postalo papinsko.
Kao osamdesetgodišnjak Bartol je na jednoj audijenciji upitao Svetog papu Pia: "Sveti Oče, mogu li sada počinuti u miru?" A Papa mu je odgovorio: "Ne, dragi naš Bartole, Vi ne smijete počinuti, već Vam valja raditi."
Dana 5. listopada 1926. pobožni je odvjetnik pošao primiti nagradu za život proživljen za Boga i bližnje. Prilikom hodočašća u Pompeje 26. listopada 1980. godine blaženi Ivan Pavao II. je proglasio blaženim odvjetnika Bartol Longa.
