Jeronim je bio prorok svoga vremena, zadubljen u Božju riječ koju je prevodio, meditirao i prema njoj usklađivao svoj život. Bio je zaljubljenik u Isusa Krista. I zato je mogao reći: „Ako ne poznajemo Pisma, ne poznajemo ni Isusa Krista. Ako ne prijateljujemo s Božjom riječi, nismo prijatelji Isusovi“.
Sv. se Jeronim rodio 347. godine u Stridonu, „gradu što ga Goti razoriše, a bijaše na granici Dalmacije i Panonije", tako da nitko živ ne zna gdje je to: Grahovo u Bosni, sv. Petar na Krasu ili Štrigova u Međimurju. Nije to bitno; mi smo ponosni što je podrijetlom iz naših krajeva. Jeronim je toliko univerzalan, te jednostavno pripada cijelome svijetu. Bog ga je obdario mnogim talentima uma i srca. Odgojen je u kršćanskom ozračju, iako nije bio kršten sve do svoje 20. godine.
Njegov put od poganina do kršćanina je zanimljiv. Otac Euzebije poslao ga je, nakon osnovne izobrazbe u Stridonu, na daljnje školovanje u Rim. Koliko se Jeronim uspinjao u stjecanju znanja, toliko je klizio na području ćudoređa i kreposna života prije samoga krštenja. Sam s bolju u duši piše u starijim godinama o „mladenačkom putu“ na kojem je posrtao. Iz jednog samostana piše prijateljima o svojim duševnim mukama: Natrag ne želim, naprijed ne mogu.: U jednom trenutku Bog mu reče: Jeronime, dosta! Van iz kaljuže! Teško se razbolio. Uhvatio ga je samrtni strah. Počeo je misliti na vječni život. Zatražio sakrament krštenja. S krsnom milošću počelo se vraćati i tjelesno zdravlje. Bijaše to presudna prekretnica na životnom puti sv. Jeronima.
U Antiohiji je zaređen za svećenika. Odlazi ponovo u Rim. Svidio se papi Damazu i postaje njegov tajnik. Papa mu je povjerio da prevede Bibliju s izvornih jezika na latinski, što je i učinio u betlehemskoj špilji, gdje je provodio pokorničke dane. Posljednje 34 godine života proveo je u Svetoj zemlji kraj Gospodinovih jaslica u Betlehemu, gdje je molio i studirao Božju Riječ. Pripovijeda se kako je u svojim staračkim danima često znao doći do jaslica razgovarati s Isusom. Jednom rekao malom Isusu: “Dijete moje, dok dršćeš na tom tvrdom ležaju, reci mi što mogu učiniti za tebe?” Isus mu je na to odgovorio: “Jeronime, ništa ne želim od tebe! Samo pjevaj: Slava Bogu na visini!” Jeronim mu je ipak dao do znanja kako mu je nakanio “pokloniti sav svoj novac i imetak!” Maleni Isus mu je sa smiješkom odgovorio: “Nebo i zemlja su moji. Neću tvoga novca! Daj ga siromasima, pa ću ga tako primiti kao da je meni darovan”.
Jeronim nije bio zadovoljan odgovorom i nastavio zboriti da “bi ipak htio za Isusa nešto učiniti i darovati mu”. “Dobro, reći ću ti što bi mi mogao darovati. Daj mi svoje grijehe; daj mi nemire svoga srca!” Zbunjen takvim prijedlogom, Jeronim mucajući upita: “A što ćeš s tim učiniti”, dragi moj Spasitelju? “Tvoje grijehe, nemire tvoga srca želim staviti na svoja ramena i odnijeti ih.” Na te riječi Jeronim zaplakao i rekao: “Dobri Isuse, kad već želiš, onda uzmi moje grijehe. Uzmi sve što je moje, i daj mi što je tvoje!” Jeronim je tada iz najdubljeg uvjerenja svoga srca izrekao rečenicu koja objašnjava njegovu potpunu predanost Bogu i njegovoj Riječi: „Tko se predaje Kristu, taj ima sve i ne boji se umrijeti“. Tko se boji, umire svaki dan, a tko se ne boji, umire samo jednom – za vječnost.
