Božić predstavlja najdublju tajnu kršćanske vjere i najljepšu, pa i najrazigraniju i najveseliju njezinu zbilju. Božićem naime slavimo utjelovljenje Boga u naš svijet, a to nadilazi ljudsku logiku i razumske kategorije i isključivo je pitanje vjere. Vjera, pak, ima svoje razloge, svoj poredak stvari i svoju unutarnju logiku kojom iz teologije utjelovljenja crpi nadahnuća za aktivno i korisno djelovanje. Sve ako u pripravi na Božić i postoji, kako je to ustvrdio Benedikt XVI., „komercijalno onečišćenje“, pa i uza sav folklor i povijesnu patinu, Božić je još uvijek duboki misterij pred kojim ljudski um, personificiran i u trima kraljevima, pada ničice i klanja mu se.
Premda je kulturi postao temelje i premda se zaodjenuo folklornim elementima, Božić je daleko više i od svoje vlastite simbolike i od impulsa koji mogu dolaziti od teologije. Događa se, naime, na ravni osobne vjere koja logičnim slijedom ima i svoje komunitarne značajke. Ta razina vjere u Boga prisutna i upisana u naš svijet, rođena u povijesti i u nju uronjena, ima svoja spasenjska, antropološka, humanistička, kozmička i općenito planetarna obilježja. Ono što Božić daje lako se prepoznaje i voli: Veličina neba i samog Boga predstavlja se u Djetetu, i to u potpunom siromaštvu, u slami na jaslama, u gurnutosti na rub društva i gubitku vlastita mjesta. U toj činjenici Bog pokazuje koliko je za ljude, osobito one u potrebi i 'malene'. Nešto kasnije Isus će to i izrijekom reći u poznatom odlomku iz Matejeva evanđelja u 25. poglavlju gdje se poistovjećuje sa gladnima, žednima, golima, bosima, zatočenima… Što god se njima učini, čini se i samom Bogu. Ta zbilja već se jasno čita u Božićnom događaju. Zato je Božić, ako se tako smije reći, apoteoza jednostavnosti, običnosti - davanje predznaka svetosti onom uobičajenom i svakidašnjem. Upravo se u tim i takvim okolnostima događa spasenjska logika Boga čovjekoljupca. Niti jedan humanizam koji bi to previdio ne može računati na trajnost i ozbiljnost. Zapravo, humanizma i nema bez te dimenzije koju pokazuje Božja pedagogija. Od Božića naovamo ne postoji više nitko tko bi bio manje važan i od koga bi trebalo odustati. Od Božića naovamo više nitko ne može računati da je zaboravljen. Ako ga ljudi i ostave po strani ili ga zapostave, Bog sam u Božićnom otajstvu pokazuje koliko je na njegovoj strani. To je taj Božji - Božićni humanizam. No, Božić ne staje samo na tome. On ide dalje. I to dotle da čovjeka uzdiže na neslućenu razinu - na razinu samoga Boga. Po božićnom se događaju, kako se to ističe osobito u vazmenoj liturgiji, a izvrsno pristaje i uz smisao Božića, „nebesko sa zemaljskim, božansko s ljudskim povezuje“. Sv. Petar će kasnije reći kako je tim događajem čovjek pozvan biti „dionik božanske naravi“. Tako se u Božiću oslikava veličina i neponovljivost ljudskog života. Naš poznati bibličar fra Bonaventura Duda kaže: „Ovo Dijete je 'Ljubav Božja prevelika'. Ono će proživjeti naš - da, najnašiji – život“.
