Današnji evanđeoski tekst obnavlja nam u sjećanju jedan događaj koji su evanđelisti zapisali jer je bio neobičan. Neobičan je bio utoliko što se je Gospodin Isus oglušio na izričiti zahtjev i veliku potrebu jedne žene Kanaanke samo zato jer je bila Kanaanka, a koja je molila da joj oslobodi kćer od opsjednuća. S obzirom da znamo da je on poradi toga došao na svijet da istjeruje zloduhe iz ljudi i iz svijeta, tim više čudi njegovo odupiranje kako njezinu preklinjanju, tako isto i posredovanju njegovih učenika koji su ga molili da joj udovolji jer je njezina vika bila nesnošljiva. S dva kratka odgovora obrazložio je svoj stav. Najprije je učenicima rekao da je poslan samo izgubljenim ovcama doma Izraelova, a potom je rekao ovoj ženi da ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima. No i ova žena imala je na njegove riječi odgovor koji je bio presudan da ishodi što je tražila, jer je u njoj već postojala jaka vjera u njega, u božansko obilje njegove milosti i njegovu svemoć po kojoj je znala da za njega učiniti čudo znači kao dati nekoliko mrvica hrane s obilnoga stola. Zato mu je i uzvratila: „Da, Gospodine! Ali i psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!“

Isusov odgovor ovoj ženi i njezina replika se isprepleću i upotpunjuju sliku o jednoj važnoj životnoj istini koja u ovom razgovoru nije jasno izrečena, ali je pretpostavljena. A to je istina da je Bog izabrao jedan narod da preko njega daruje svoje obilje svim narodima. S druge pak strane taj isti narod se ponašao kao izgubljene ovce, tako da ih je uvijek iznova Bog morao tražiti i privoditi u svoj ovčinjak. Drugim riječima rečeno, lutajući u bezboštvo i bezakonje odnosili su se nezahvalno i nemarno prima svim dobrima koja im je on davao. Rasipali su, dakle, svojom nevjernošću darove božanskoga obilja, te je bilo primarno da najprije k njima dođe konačno Božje očitovanja u svoj njegovoj punini po Božjem Sinu. Upravo radi toga ova žena je zaslužila njegovo smilovanje, jer je znala da je imala barem mrvice sa stola božanskog obilja na koji je Bog spustio svoje darove. A proturječje je bilo tim veće jer je ona vapila za mrvicama, dok se izabrani Božji narod bezosjećajno i bezobzirno odnosio prema raskošnom obilju milosnih darova kojima ih je Gospodin obasipao.

Ova neobična situacija se može prepoznati i danas u našim odnosima. I mi kao kršćani primamo božansko obilje s njegova stola, no počesto prema njemu se odnosimo neodgovorno. Najčešće poradi lijenosti i nemara nismo ni svjesni što nam je Bog dao. A jer nismo svjesno što imamo, ne samo da ne možemo dati ni drugima dio tog obilja i pozvati i njih da budu dionici naše radosti, već im ne možemo dati ni mrvice sa stola, jer smo taj stol sasvim zanemarili i obezvrijedili. U takvoj situaciji se može reći da se mi razbacujemo darovima Božjim jer ih ne znamo dobro vrednovati. A kad ih ne znamo vrednovati, ne možemo ni drugima otkriti njihovu vrijednost. S druge pak strane oko nas ima ljudi koji bi bili sretni da su primili i mrvice s toga stola, samo što počesto mora biti netko tko će im pružiti te iste mrvice da od njih žive i da se njima hrane, jer sami nisu u stanju doći do tih božanskih mrvica. Doistsa, kada kao kršćani živimo izopačeno ili se odajemo porocima i nasladama života, svađama i klevetama, lažima i ljubomori, preziremo božansko duhovno obilje koje nam je Gospodin pružio, umjesto da živimo od njegove punine i da s radošću drugima pružamo ne samo mrvice, već svu raskoš Božjih darova koji preko nas postaju dostupni i drugima.

Zato smo mi vjernici odgovorni pred Gospodinom s koliko ozbiljnosti živimo vjeru primajući njegove darove i svjedočeći da za nas nisu formalnost, već životna datost bez koje se ne može živjeti. Ako su nam važniji zemaljski probitci od njegovih darova, onda ih doista nismo zavrijedili, te će nam prije ili poslije biti oduzeti. A Gospodin je svjestan da ih mi prvi trebamo, ne da bismo postali njihovi ekskluzivni vlasnici i gospodari, već da bismo postoli njihovi svjedoci i donositelji drugima. Zato nam Gospodin daje obilje svoje milosti da drugim ljudima posvjedočimo kako je lijepo živjeti u milosti i vjeri slaveći Boga koji nas obasiplje svojim darovima i vodi prema spasenju. Ujedno ne bismo smjeli niti zaboraviti da je oko nas mnoštvo onih koji vape, na ovaj ili onaj način, da im se mi kršćani smilujemo, kao što je vapila žena Kanaanka vičući za Isusom i apostolima. Služeći se evanđeoskom slikom možemo reći i za nas da hranu uzimamo od djece i bacamo psićima svaki put kad ulažemo energije i život u nešto što nije život, umjesto da ulažemo u vjeru, ufanje, ljubav. Razmećemo se i razbacujemo svaki put kada zanemarimo ono što je važno, a zaustavimo se na površnom životu, te nemamo što ponuditi drugima i nismo u mogućnosti iskazati im smilovanje Božje.

A ključ smilovanja sigurno može biti i u našoj ruci, kao što je bio nekoć u ruci Gospodinovoj, ako s punom sviješću doživljavamo božansku hranu kojom nas on hrani za svojim stolom, te ako s odgovornošću prenosimo drugima to što on povjerava nama. Bude li velika naša vjera, vjera nas koji u Krista vjerujemo, postat ćemo Božji blagoslov svijetu, upravo sukladno njegovoj svetoj volji i božanskom planu. Ako mi kršćani budemo živjeli samu bit vjere i držali se otajstvenoga obilja, onda će živi Bog za nas prostrti stol na kojemu će biti obilje od kojega će doteći i preteći za svakoga. Doista, puni vjere u Gospodina Isusa i drugima ćemo posvjedočiti njegovu božansku snagu, te ćemo ih privući u otajstvo vjere koje nam hrani živote božanskim smislom i puninom koja ljudskome životu daje novi smisao i uvodi ga u novu dimenziju postojanja. U toj novosti postojanja ne živimo samo od mrvica kao ljudi koji ne poznaju Boga, jer smo stvoreni ne za mrvice života, već za neprolazni stol vjere koji je Očeva ruka pripremila za svakoga čovjeka sa željom da sve ljude obdari istinskom puninom koja se iz njegova srca prelijeva na stol našeg vremenitog zajedništva s njime po vjeri, nadi i ljubavi u svetoj Crkvi, njegovoj kući i obitelji.