Sveti Ilija prorok je svetac čiji je život obilježen naizgled oprečnim, a zapravo vrlo povezanim stvarnostima: s jedne strane dubokom kontemplacijom i pustinjačkim samačkim životom predanja Bogu, a s druge strane izričitom borbenošću i aktivnom zauzetošću protiv nametanja i širenja poganske vjere, koja je, predvođena kraljem i kraljicom Ilijina vremena, progonima i ubijanjima prijetila istisnuti vjeru u pravoga Boga. U tom je smislu Ilijino vrijeme vrlo blisko današnjem, pa nam taj starozavjetni svetac, čiji se blagdan slavi 20. srpnja, itekako može biti i sada uzor i putokaz kako se boriti za očuvanje vjere i istinskih vrijednosti, a posebno u saznanju da Bog pokazuje svoju moć kada on hoće i na način na koji hoće.
Nakon smrti velikog židovskog kralja Davida i njegova sina Salomona, u 10. st. pr. Kr., Izrael nije ostao kao cjelovita država, nego se raspao na dva kraljevstva: Sjeverno i Južno, od kojih je svako imalo svoje kraljeve i svoj povijesni razvoj. Prijestolnica Južnog kraljevstva postat će Jeruzalem, a Sjevernog grad Samarija. Dok je vjera u Jahvu u Južnom kraljevstvu većim dijelom ostala sačuvana, u Sjevernom kraljevstvu to nije bio slučaj. Štoviše, zbog političkih razloga, kraljevi Sjevernog kraljevstva su se češće ženili kraljevnama okolnih naroda, a one su više ili manje donosile i svoje religije.
Tako je bilo i u vrijeme kralja Ahaba (9. st. prije Krista), koji se oženio Feničankom Izebelom, a koja je agresivno uvodila kult bogu Baalu i božici Aštarti, dok je štovanje Jahve postalo zabranjeno. U to je vrijeme živio i starozavjetni prorok Ilija.
Sveti Ilija je bio rodom iz Tišbe, mjesta na istočnoj obali Jordana, odnosno na rubu Giledaske pustinje, a ime mu na hebrejskom jeziku znači Moj Bog je Jahve. Moglo bi se reći kako ga je ime i obilježilo, odnosno svakodnevno potvrđivanje da je njegov Bog Jahve bio je i njegov životni program.
Predvođen kraljem i kraljicom, kao i iz straha od progona, i narod je počeo okretati leđa Bogu Jahvi, zaboravljajući kako ih je on izveo iz egipatskog ropstva, zaboravljajući kako su sklopili Savez s njim, zaboravljajući kako su se zaklinjali da će samo njemu služiti…, i počeli su se, kao i njihovi preci nekada, klanjati božanstvima plodnosti Baalu i Aštarti. Ilija sa svojim nepokolebljivim stavom i čvrstom vjerom u Boga, unatoč kraljevom institucionalnom uvođenju lažnih bogova i zanemarivanju vjere svojih otaca, ostaje dosljedan i svim se snagama zalaže za vraćanje slave Bogu, bez obzira na cijenu.
Koliko je kraljica Izebela agresivno uvodila kult Baalu, a Ahab se tome nije protivio i na takav način polako odvratio gotovo sav narod od štovanja pravoga Boga, svjedoči i činjenica kako je kraljica dala poubijati sve Jahvine proroke, a na dvor je dovela 450 Baalovih, koji su jeli za njezinim stolom. Takvoj politici kraljice i kralja smetao je Ilija, kao jedini preostali prorok Jahvin, pa su ga htjeli ubiti.
Zato Ilija dolazi do kralja i otvoreno mu predbacuje da on i njegova obitelj upropašćuju Izrael, jer su se odmetnuli od svoje vjere, te mu predlaže da se na brdu Karmelu sam, kao jedini preostali prorok Jahvin, suprotstavi svim Baalovim prorocima koji borave na dvoru, pa tako i njemu i cijelom narodu pokaže koliko je Jahve Bog silan.
Predlaže mu tako da Baalovi proroci zakolju i stave na žrtvenik jednog junca, ali bez paljenja vatre, te da zazovu svoga boga Baala da on pošalje oganj i tako spali žrtvu, a isto će učiniti i Ilija, zazivajući svoga Boga. Čija se žrtva upali, bit će znak da je taj Bog pravi.
Kralj je pristao na nagodbu, a Baalovi proroci su uzalud od jutra do podneva zazivali svoga boga, no ništa se nije dogodilo. Potom Ilija popravi žrtvenik Jahvi, koji je bio srušen, položi na njega svoga junca, iskopa oko žrtvenika jarak, te naredi da se životinja zalijeva vodom sve dok voda nije ispunila sav jarak. Zatim zazove ime Jahvino i spusti se oganj s neba, proguta žrtvu paljenicu, drva, kamenje i prašinu, a vodu iz jarka isuši. Poslije toga pobi sve Baalove proroke. Tek je tada narod postao svjestan Božje veličine i ispravne vjere, kao i svojega zastranjenja.
Iako je sam kralj i dalje nastavio po starom, kasnije će i on, na prijetnju Ilijinu da će mu Bog zatrti lozu, jer je činio zlo kao ni jedan izraelski kralj, shvatiti kako se odvratio od Boga i vratit će se na pravi put. No, njegov će sin Ahazja, koji je naslijedio oca na prijestolju, nastaviti klanjati se Baalu i progoniti Jahvine svećenike i proroke.
Ipak, Ilijina upornost u obrani vjere s vremenom će obratiti mnoge, pa će se Jahve ponovno početi sve više častiti, iako će se kroz naredna stoljeća stalno izmjenjivati vjera i nevjera, kako kod kraljeva, tako i kod naroda.
Prema Svetom pismu, Ilija nije umro, nego je uznesen na nebo, odnosno dok je razgovarao s prorokom Elizejem, spustila su se među njih ognjena kola s ognjenim konjima, a potom je Ilija u njima uzdignut na nebo i nestao.
O svetom Iliji u Svetom pismu, u 1 i 2 Knjizi o kraljevima, osim one u kojoj se spominje njegova pogodba s Baalovim prorocima i osim uznesenja na nebo, ima više zgoda, a najpoznatija je o udovici iz Sarfate, koja je, zbog trogodišnje suše koja je pogodila one krajeve, živjela u krajnjoj neimaštini sa svojim sinom. Prema toj zgodi, kad je Ilija došao u Sarfatu, naišao je na udovicu koja je skupljala drva, te je od nje tražio vode, a potom i kruha. Udovica mu je rekla kako u ćupu ima samo pregršt brašna, a u vrču malo ulja, te se pripremala od toga napraviti kruh sebi i sinu, a potom oboje mogu leći i umrijeti. Na to joj Ilija reče da ima vjere u Boga, da se ništa ne brine, nego da najprije njemu donese vodu i kruh, a u ćupu i vrču će se stalno obnavljati brašno i ulje. Udovica je povjerovala na njegovu riječ i tako je i bilo za svo vrijeme dok je trajala suša.
Međutim, nešto poslije, razbolio se udovičin sin i umro. Ilija je uzeo beživotno dječakovo tijelo iz majčinih ruku, odnio ga u gornju sobu i zavapio Bogu da ne pogađa udovicu tolikom žalošću, nego da vrati duh u dječaka. Tako je i bilo, a žena je shvatila da je Ilija prav Božji čovjek.
Iako, gledano s književne strane, tekstovi o Iliji spadaju među najljepše zapise u Starom zavjetu, oni su češće obilježeni danas nerazumljivim nasiljem i elementima misterioznosti. Koliko se pri tome oni trebaju, barem dijelom, čitati i kroz prizmu slikovitog prikaza, zadaća je koju trebaju procijeniti egzegete, ali je svakako dobro primijetiti kako treba biti otvoren i za mogućnost takvih nadnaravnih oblika pokazivanja Božje moći, kako je to prikazano u tekstovima o Iliji, a što današnji naraštaj nije spreman lako prihvatiti.
U svakom slučaju, sveti Ilija nam je i danas izvrstan putokaz i poticaj kako braniti i čuvati svoju vjeru od raznih oblika suvremenih odbacivanja Boga, kao i od nasrtaja mnogih agresivnih svjetskih moćnika na sve one koji žele živjeti evanđeoske vrijednosti.
Sveti Ilija se štuje kao zaštitnik Bosne i Hercegovine, a također i kao zaštitnik Đakovačko-osječke nadbiskupije. Štuju ga, uz katolike, i drugi kršćani, a značajan je i među Židovima i muslimanima. Zaziva ga se u zaštitu od oluje, groma i vatre, kao i u drugim nevoljama, a stavlja se i kao uzor u usrdnoj i predanoj molitvi. U narodu se kroz šalu voli govoriti da, kada grmi i sijeva, sveti Ilija vozi svoja kola po nebu.
Posebno svetog Iliju štuju karmelićani, ponajprije iz razloga jer je taj prorok puno vremena provodio u samoći i molitvi na brdu Karmelu, nedaleko od grada Haife u Izraelu, a također i zbog čudesnog uništenja Baalovih proroka, djela koje je Bog učinio po zazivu proroka Ilije. Na istom je mjestu u 12. st. nastala karmelićanska redovnička zajednica, koja se nadahnjuje upravo takvim svetim i samozatajnim životom kakav je provodio sveti Ilija na toj gori.
Životni put svetog Ilije, s jedne strane prožet molitvom i tišinom, a s druge strane gorljivošću i borbenošću u obrani prave vjere, poticaj je svima nama da njegujemo kršćansku molitvu i svakodnevno rastemo u ljubavi prema Bogu, ali i da znamo uvijek i svuda braniti pravovjernost i ne bojati se nikakvih današnjih tirana koji zagušuju vjerske slobode, svjesni kako je i s nama isti moćni Bog koji je svoju veličinu jasno pokazao svima u Ilijino vrijeme.
AUTOR: Snježana Majdandžić-Gladić
