Kardinal Alojzije Stepinac, blaženik i mučenik na oltaru već 25 godina, od 1998., 21. lipnja slavi imendan u nebeskom društvu sa svojim imenjakom Alojzijem Gonzagom (1568.-1591.) i ostalom četvoricom proglašenih svetaca s imenom Alojzije (Japancem, Francuzom, Španjolcem i još jednim Talijanom) kako ih navodi Bibliotheca Sanctorum. Hrvatskomu blaženom Mučeniku neka bude čestitka u riječima iz proslova nedavno objavljene knjige don Bojana Ivešića, »Nastanak i uporaba vatikanske verzije ‘navodnoga Stepinčeva pisma’ iz 1943. sa referencijalnim dokumentima«.[1] I ujedno podsjećaj na dane komunističko-staljinističkoga zatvora, suđenja i osude nepobjediva Nadbiskupa u Zagrebu 1946. godine i na glavne osobe koje se spominju u toj drami, tj. „prežalosnom procesu“.
Don Bojan Ivešić, rođen u Zavidovićima 1990., svećenik Vrhbosanske nadbiskupije od 2014., neko vrijeme tajnik kardinala Vinka Puljića, postdiplomac na Fakultetu Crkvene povijesti na rimskom sveučilištu Gregorijani s boravkom u Hrvatskom zavodu sv. Jeronima, obranio je magistarsku radnju 2020.[2] Vlč. Ivešić nije nepoznat našoj domaćoj crkvenoj javnosti. Za vrijeme svoga studija godine 2021. objavio je habilitacijsku radnju dr. Krunoslava Draganovića (1903.-1983.) u njegovu znanstvenu natjecanju i usponu za sveučilišnog docenta na katedri Crkvene povijesti na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, 1940. godine. Radnja, ocijenjena kao sustavna i originalna, ostala je u ladicama KBF-a više od 80 godina, sve do njezine cjelovite objave u Rimu,[3] a jedan je njezin dio od 40-ak stranica bio već objavljen u časopisu Croatia Sacra u Zagrebu.[4]
Doktorand Ivešić sada je priredio drugu knjigu, također s povijesnom tematikom, o navodnu „Stepinčevu pismu“ papi Piju XII. od 18. svibnja 1943., i to originalnu vatikansku verziju koja do sada u cijelosti nije bila predočena javnosti. Pismo je izvorno napisano na talijanskom jeziku na 16 stranica s 41 prilogom ratnih dokumenata, ponajviše četničkih nedjela na području NDH. Prilozi nisu bili tada prevedeni na talijanski. Knjiga se čita kao kakva drama, poput Dreyfusove afere (1894.-1906.). Pa i jest ova afera s pismom iz 1943. prava drama, s primjesama tragedije. Naznačujemo Likove drame – Personae dramatis.
Stepinac. Protagonist svega scenarija jest zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac (1898.-1960.), koadjutor od 1934., ordinarij od 1937. U travnju 1941. dočekuje, s vanjskim oprezom i s unutrašnjom radošću, uspostavu Hrvatske države koja je potrajala do svibnja 1945. Potom komunisti preuzimaju vlast i Nadbiskupa puštaju u miru: od 8. svibnja 1945. do 18. rujna 1946., štoviše, pozivaju ga da im posluži u „demokratskoj“ koreografiji njihovih nastupa. Ali kada se Stepinac odlučno odupro njihovu podlu nagovaranju da raskine crkvene veze sa Svetom Stolicom, prelazi se na zastrašivanje i izmišljanje elemenata za njegovo javno teatralno suđenje. Na komunističkom sudu u Zagrebu – u jeku je staljinistička era u novoj jugotvorevini! – nadbiskupu je Stepincu iz Arhiva NDH izvučena kopija spomenutoga anonimnog pisma, bez prilogâ, koje je navodno Stepinac pisao i poslao papi Piju XII. Prema tom pismu, Nadbiskup je odgovoran za „pokrštenje“ ili prisilan prijelaz 240.000 pravoslavnih Srba na katoličku vjeru; odgovoran što u tom pismu moli Papu da založi svoj crkveni auktoritet da opstane NDH; ako NDH opstane, opstat će i onih 240.000 prijelaznika; optužen je da je u pismu niz ustaških zločina pripisao partizanima; optužen da je svećenike proglašene zločincima nastojao braniti itd.
Politeo. Budući da se Stepinac na sudu nije htio braniti, jer je bio svjestan: „Partija me tuži, Partija me sudi“, Sud mu je službeno odredio dvojicu odvjetnika, od kojih je prvi bio dr. Ivo Politeo (1887.-1956.), koji je profesionalno i časno obavio svoju delikatnu zadaću, što je i Stepinac nekom zgodom potvrdio.[5] Odvjetnik je iznio brojne dokaze o neautentičnosti pisma. Sud nije vjerovao ni Stepincu ni njegovu odvjetniku, nego je zamanipulirao pismom koje se u dijelovima prepisuje, u medijima širi i citira, u javnosti komentira. Srpska mu propaganda do danas, osobito ona SPC-a, nije uspjela dokazati autentičnost, a s katoličke se strane tvrdi od 1946. da nijedan dokaz o vjerodostojnosti pisma ne drži vodu, što to bjelodano dokazuje i Ivešićeva knjiga, u mnoštvu dosadašnjih argumenata.
Blažević. Antagonist, javni tužitelj na suđenju, dr. Jakov Blažević (1912.-1996.), pokazuje Nadbiskupu kopiju toga pisma na talijanskom i dijelove, prevedene na hrvatski jezik, javno čita pred izabranom publikom. Stepinac mirno odgovara da se ne sjeća da je ikada napisao to pismo i želi vidjeti svoj potpis na njemu. Tužitelj mu uzvraća da je to nemoguće jer se original nalazi u Vatikanu. Nadbiskup tužitelju kaže da ne prihvaća vjerodostojnosti toga pisma dok ne vidi svoga potpisa. Sud ne može pokazati potpisa. Takvo pismo pošten sud stavlja u stranu, a komunistički sud stavlja ga u središte drame. To je kao i za druge optužbe onako voluntaristički svemoćno a racionalno nemoćno izrekao predsjednik FR Hrvatske Vladimir Bakarić, Blaževićev pretpostavljeni, a Stepinac naveo na suđenju, 3. listopada 1946.: „Mi smo uvjereni – veli Bakarić – da iza tih akcija stoji nadbiskup ali nemamo nikakovih dokaza“. Stepinac mirno primjećuje: „To je za mene dovoljno rečeno“![6] U potpunoj neimaštini dokaza o vjerodostojnosti 16 tipkanih stranica – 16 godina robije! Bilo je to 11. listopada 1946. Evo sada don Bojan objavljuje knjigu o tom dramatskom pismu kao i samo originalno pismo na talijanskom s hrvatskim prijevodom. Na kojem uopće nema potpisa niti ga je ikada bilo!
Hurley. U Beogradu je službenik Svete Stolice u Nuncijaturi msgr. Joseph Patrick Hurley (1894.-1967.), američki biskup dijeceze Svetog Augustina na Floridi od 1940. Naziva se Regens ili voditelj Nuncijature koji nema naslov Nuncija jer nisu sređeni diplomatski odnosi između Svete Stolice i nove Jugoslavije te stoga nije dekan diplomatskoga zbora, ali vrši Nuncijevu službu. Auktor ga naziva pronuncijem. Regens ili Ravnatelj: od 1946. do 1952. Savjesno je nastojao nazočiti Stepinčevu suđenju u Zagrebu i izvješćivati Svetu Stolicu o procesu. Osobito se zauzeo da Sveta Stolica proglasi da pismo od 18. svibnja 1943. nema kredibiliteta jer Stepinac odlučno na sudu tvrdi da ga nije ni napisao ni potpisao. U pismu je navedeno da je 240.000 pravoslavnih šizmatika prešlo na katolicizam, što se pripisuje Stepincu, a kazna može biti samo – smrtna! Koliko god bilo dodatnih optužaba, ipak ta šesterocifrena znamenka o prisilnim prijelaznicima sa srpskoga pravoslavlja na katoličku vjeru, stalan je refren u zraku, na kopnu i na moru.
Tardini. Msgr. Domenico Tardini, Substitut ili zamjenik Državnoga tajništva od 1937., prima šifrirane poruke iz Beograda. Pismo je 1943. bilo primljeno, protokolirano pod brojem 3967/1943., stavljeno u omotnicu na kojoj je napisan nadnevak: 20. lipnja. Oči vatikanskih službenika odmah su uočile da u pismu nema Stepinčeva ni jednoga slova, ni retka ni na jednoj stranici od njih 16. Štoviše na tom pismu nema ni zaglavlja, ni protokola, ni pečata, a najmanje vlastoručna potpisa. U svemu odudara od prve do posljednje stranice od stila Stepinčevih pisama pisanih Svetom Ocu Papi. Skupili se svi uvjeti i razlozi da se s pravom smatra neautentičnim, nevjerodostojnim pismom. Na nj Sveta Stolica nije nikada ni odgovorila. Prikaz službene šifrirane korespondencije između Nuncijature u Beogradu i Državnoga tajništva u Vatikanu u vrijeme Stepinčeve sudske afere u Zagrebu djeluje dinamično, dramatično, napeto poput filmskoga thrillera: pronuncij Hurley ili njegov tajnik Dailey tjeskobni da zaustave nepravedno suđenje i rušenje ugleda Katoličke Crkve, a msgr. Tardini i tajnik Sigismondi u Državnom tajništvu razmišljaju kako što uvjerljivije dokazati da je spomenuto pismo neautentično i da se na njega ne može pozivati nikakav razuman ljudski sud.
Pismo, oko kojega se splela bujna drama, imalo je svoju sudbinu i u nastanku i u razvoju. O njemu postoje različite redakcije i verzije i u Zagrebu i u Rimu, a evo sada i originalne verzije u Vatikanu: Ivešić je to isto pismo, nepotpisano a Stepincu pripisano, iz Apostolskoga arhiva prepisao i u ovoj knjizi raščišćuje teren na kojem bi ono moglo nastati i tko bi mu bio auktor. Vodi se znanstvenim poštenjem a ondje gdje postoji nesigurnost pokušava dati svoje naznake i sugestije, koje bi mogle unijeti više svjetla, ali je otvoren daljnjim domišljanjima i tumačenjima. Ivešić navodi moguće auktore pisma, među kojima vlč. Kerubin Šegvić (1867.-1945.), svećenik splitske biskupije, hrvatski povjesničar, nije na posljednjem mjestu.
Draganović. Vlč. Ivešić ulozi dr. Draganovića u cijeloj ovoj aferi posvetio je osobitu pozornost. Znajući do koje je mjere Draganović volio Katoličku Crkvu, hrvatski narod i domoljubno bio za hrvatsku državu, želio je s njega ukloniti svaku sumnju ograničujući se na njegov udio s obzirom na korigiranje pojedinih slova ili riječi u gotovu pismu, kao i na pokazivanje dijelova toga pisma britanskom službeniku H. Montgomeryju u Vatikanu, sve in bona fide. Draganović se nije mogao izuzeti od pravila da se eventualnim pismima poslanim Papi ne može služiti ni u kakve svrhe bez dopuštenja Svete Stolice i bez znanja eventualnoga potpisnika. U ovom slučaju izostalo je i jedno i drugo. Ovo sigurno i dalje ostaje prijeporna točka koja traži adekvatan odgovor, pogotovo što u svim svojim daljnjim spisima, intervjuima, člancima izostaje Draganovićevo spominjanje britanskoga veleposlanika, kao i njegovo pokazivanje navedena pisma spomenutom službeniku.
Montgomery. Engleski obraćenik na katolicizam s diplomatskom karijerom, Hugh E. L. Montgomery (1895.-1971.), bio je dva puta prvi tajnik u britanskom veleposlanstvu pri Svetoj Stolici, 1933.-36. i 1942.-44., ostavio je diplomaciju i 1947. ušao u engleski bogoslovski zavod sv. Bede u Rimu, gdje je završio teologiju i zaredio se za svećenika birminghamske nadbiskupije. Draganović je u veljači 1944. poslao Memorandum Saveznicima s popratnim bilješkama Montgomeryja.[7]
Istina je još jednom dokazala da ima najmanju specifičnu težinu. I kakav joj se god kamen sveže oko vrata da potone u dubine morske, ona će kad-tad isplivati i razviti zastavu pobjede, kao što reče sv. Jeronim u komentaru o Jobu: Veritas claudi et ligari potest, sed vinci non potest[8]– Istina se može i zatvoriti i svezati, ali se ne može pobijediti. Istina se zarekla Raju da će otkriti ne samo anonimno pismo, makar njime manipulirali najviši državni sudovi, nego će se u tom povodu čuti i čitati i namisli mnogih ljudskih srdaca.
Don Bojane, hvala Ti na ovoj knjizi, i zovi što prije na obranu svoje doktorske disertacije!
+ Ratko Perić
[1] https://www.ktabkbih.net/hr/vijesti/pismo-iz-43-aktualno-i-2023/114254
[2] Izvorno: In difesa dei propri ideali: La vita e l’operato di Krunoslav Draganović fino al 1945. – U obranu vlastitih ideala: život i djelo Krunoslava Draganovića do 1945.
[3] Katalog župa i nazadovanje katoličkog elementa u Bosni i Hercegovini u XVII. stoljeću, Rim, 2021., 155 stranica.
[4]„Katalog katoličkih župa XVII. vieka u Bosni i Hercegovini“, u: Croatia Sacra, br. 22-23/1944., str. 89-126.
[5] M. Štambuk – Škalić, „Dokumenti obrane u sudskom procesu protiv nadbiskupa Alojzija Stepinca“, u: Fontes, 2, Zagreb, 1996., str. 222.
[6] Isto, str. 91.
[7] „Memorandum profesora Krunoslava Draganovića Zapadnim Saveznicima i popratno pismo Hugha E. L. Montgomery-a“, (preveo Đ. Grlica), u: Hrvatska revija, 4/1975., str. 655-664.
[8] U komentaru o Jobu, Patrologia Latina, XXIV., knjiga 5.
