Dragi slušatelji Radio Marije iskreno vas pozdravljam iz Svetišta sv. Leopolda Bogdana Mandića iz Zakučca kod Omiša. Hvaljen Isus i Marija! Govori vam don Emanuel Petrov, župnik župe sv. Petra ap. na Priku u Omišu i čuvar svetišta sv. Leopolda u Zakučcu.

Otkad je svijeta i vijeka sve što vrijedi rađa se u trudu i žrtvi.  I sasvim je normalno osjećati strah pred neizvjesnošću i zabrinutošću da stvari ne bi pošle naopako. Ne boj se! Riječi su to koje najčešće kažemo nekome tko je u strahu pred velikim izazovom svoga života, prijatelju koji je saznao tešku zdravstvenu dijagnozu, ocu koji traži zaposlenje, trudnici koja odlazi u rodilište donijeti na svijet novi život, studentu koji se sprema izaći na ispit, djetetu koje polazi u vrtić. Neka se ne uznemiruje srce vaše, riječi su koje Gospodin govori svojim učenicima neposredno prije svoje muke, svjestan patnje, krvi, križa i smrti koja ga čeka, ali i krvavih progona prve crkve. Ipak, Isusove riječi nisu tek puki pokušaj ohrabrenja učenika koji postupno počinju shvaćati da on nije vojskovođa i vladar koji će silom iskorijeniti neprijatelje  i uspostaviti svoje kraljevstvo. Isus ima u vidu otajstvo otkupljenja cijelog ljudskog roda i kraljevstvo koje će baštiniti svi oni koji se priznaju njegovim i budu vjerovali u njega.  Zato im reče: „Vjerujte u Boga i u mene vjerujte“. Svjestan da će biti uhapšen, mučeni i ubijen kao bogohulnik, kao onaj koji je samoga sebe proglasio Bogom, Isus izjednačava sebe s Ocem naglašavajući da je Bog jedan i da objavljuje samoga sebe radi nas ljudi i radi našega spasenja. Svoj poziv Isus potvrđuje činjenicom: „U domu Oca mojega ima mnogo stanova“. Riječ nije o nekoj utopiji za sve beskućnike ovoga svijeta, nego po vjeri u Isusa sam Otac dolazi stanovati među ljude. To je velika novost koju Isus donosi: nema više šatora u kojem se Bog objavljuje, nego u svakoj osobi koja ga prihvati – u njoj Bog stanuje i u njoj se objavljuje. I to na trostruk način, koji nam je otkriven već u slijedećoj rečenici. Na Tomino pitanje ispunjeno strahom i neizvjesnošću „Ne znamo kamo odlaziš, kamo si se uputio?“ Isus odgovara svečanom tvrdnjom: „Ja sam“ – to je Božje ime, tako se objavio Mojsiju na Sinaju: „Ja jesam“ Stoga Isus odgovara Tomi – „Ja sam put“ – odnosno hod prema nečemu i nekomu a taj je hod „istina“. Isus od učenika ne traži da imaju istinu nego da budu istina. Biti u istini znači živjeti snagu Božje ljubavi koja vidi ono dobro u čovjeku kao najveću vrijednost. Hoditi u istini znači pristupiti svakom čovjeku stavom ljubavi koja služi. Na koncu takve ljubavi koja je spremna služiti dolazi „život“. Tko na svom putu slijedi Isusa te je, kao i on, sama istina, dolazi do nerazorivog života, punine života. On živi božanskim životom već ovdje na zemlji. Već sad dosegao je vječnost. Upravo to je razlog zašto srce vjernika nije uznemireno usprkos svim nedaćama, opasnostima, progonstvima, pa čak i samoj smrti.

Da je to čovjeku moguće usprkos svim teškoćama, svjedoči sv. Leopold Bogdan Mandić, čiji se spomendan spremamo proslaviti u predstojeći petak, 12. svibnja. Živa vjera u Krista Gospodina podarila je ovom malenom svecu, koji je bio visok svega 135 cm, toliki dar svjedočanske ljubavi da ga s pravom nazivamo neustrašivim gorostasom Božjega milosrđa. Usprkos trošnom zdravlju, uvijek je svjedočio dobrotu i poniznost. Često je imao upale očiju, stalne upale zglobova, prsti su mu se na nogama i rukama bolno grčili, želudac mu nikad nije bio zdrav, imao je česte bolne probavne smetnje i konačno užasne bolove od raka na jednjaku. Svoju bolest je tajio koliko god je mogao, bojeći se da mu poglavari zbog nje ne zabrane ispovijedanje. Imao je sve preduvjete da bude mrzovoljan, grub i nemilosrdan, a ipak je pred cijelim svijetom i Crkvom baš on uzor svetosti i slika Božjega milosrđa. Samo ljubav omogućava takvo svjedočanstvo i služenje Bogu u bližnjima. To je svojevrsno umiranje za one koji su nam povjereni baš poput Krista, koji se predaje da ga razapnu za čovječanstva, te s pravom može reći: Neka se ne uznemiruje srce vaše! Ljubav nas ohrabruje za služenje sve do polaganja života. Prihvatiti život koji nismo tražili, planove koje nismo planirali, susresti one koje bismo najradije zaobišli, prepoznati njihove potrebe, zaviriti u dušu svakog čovjeka i vidjeti bol i muku i strah, to je moguće samo iz ljubavi koja se hrani vjerom. Ljubav prema Bogu i čovjeku prodire kroz naše ljušture, mijenja naša kamena srca i upućuje nas putem sv. Leopolda, prema Isusu Kristu, koji je jedina nepromjenjiva istina i život svih vjekova. Amen!