Crkva nastaje tako da uskrsli Isus u svojoj dobroti dolazi k izmučenim radnicima koji su neprospavanu noć proveli u naporu. Dolazi k ribolovcima koji su još jednom dali sve od sebe, ali ostali su, po tko zna koji put, praznih ruku (Iv 21,3).

Vrijedi li odlomak o čudesnu ribolovu, pred kraj Evanđelja po Ivanu (Iv 21,1-14), čitati pod naslovom: Kako nastaje Crkva? Dok traje punih 50 dana vazmene radosti, razmotrimo izbližega kako to ovaj treći susret (usp. “treći put” Iv 21,14) uskrsloga Krista s učenicima izvrsno ocrtava kako počinje Crkva!

Riječ je o ljudima koji su se poslušno odazvali Isusovoj zapovijedi da pođu u Galileju, kako su im žene s Kristova groba prenijele; ondje će ga vidjeti (Mt 28,7.10; Mk 16,7). Ondje su u svomu kraju, gdje im je obitelj, dom i posao; ondje, gdje su na početku pošli za svetim Rabijem iz Nazareta kad je ih pozvao da ga slijede, da ih uvede u tajnu Božjega kraljevanja. Gospodin ih svojim čudesnim uskrsnućem nije odveo u neki zamišljeni svijet, nije ih poveo da pobjegnu iz svoje stvarnosti, na neki “viši stupanj”. Uskrs nas vodi u naš realan život.

Isusova uskrsna dobrota

Kako nastaje Crkva? Tako da uskrsli Isus u svojoj dobroti dolazi k izmučenim radnicima koji su neprospavanu noć proveli u naporu. Dolazi k ribolovcima koji su još jednom dali sve od sebe, ali ostali su, po tko zna koji put, praznih ruku (Iv 21,3). Ulov nikakav! Sav trud uzalud.

Njima Gospodin daje čudesno rješenje (“Bacite!” Iv 21,6) koje će međutim oni sami, svojim novim zalaganjem, ostvariti (“Baciše” Iv 21,6). Odazivaju se posluhom i sudjelovanjem, voljom i radom. Uspjeh je neočekivan, prekomjeran (“Ne mogu izvući” Iv 21,6). Isus je Učitelj; naziva ih “dječicom” – gojencima. U evanđeoskom opisu stoji riječ od koje se tvori “pedagogija” (grč. παιδίον umanjenica od παῖς Iv 21,5).

U svojoj upravo majčinskoj pažljivosti uskrsli Isus umornima, gladnima, promrzlima i neispavanima sprema topao doručak (Iv 21,9.12). Kao odan poslužitelj pruža im kruh, pruža im ribu (Iv 21,13). Hrani ih. Blaguju s njime.

Pritom Isus je pripravio žar (ἀνθρακιά Iv 21,9), baš onakav kakve bijaše one noći kada su ga uhitili, kada je bilo hladno pa se Petar grijao s ostalima (ἀνθρακιά Iv18,18). U onome što slijedi bit će to važno. Samo na ta dva mjesta u svim novozavjetnim izvještajima naći ćemo takav žar.

Razočarani gubitnici

Je li previše ružno reći da Crkva nastaje od “isfrustriranih luzera”? Evo ih, opet u istoj njihovoj Galileji, gdje su oduvijek bili, u “Galileji poganskoj” (Mt 4,15), daleko na sjeveru, krajnje udaljenoj od svetoga središta. Ovdje su došli na svijet, ovdje provode svoj mali život – težak, zahtjevan, prezren. Gdje su bili, što su radili? Što su postigli s nekoliko slavnih godina uz Isusa? Od silne škole, od vrhunske Kristove pedagogije – ništa! Eto ih opet u istom ribolovu, na istom jezeru koje za sebe morem zovu, na istoj skromnoj lađici (Iv 21,3). I još: te noći ništa. Poznato razočaranje.

S takvima uskrsli Isus računa, njima se obraća i to ne s utjehom i terapijom, da im pruži pomoć, nego od njih traži imaju li što za jelo (Iv 21,5). Pristup je njegov kao na početku kad je našao gostoprimstvo u Petrovoj lađi, kad je od Petra bio tražio da malko otplovi od obale pa da iz njegove lađe može svima govoriti (Lk 5,3 usp. Mk 4,1).

Takvima u rano jutro Isus daje uputu za nov neobičan pokušaj ribolova (Iv 21,6). Ne čudimo se što, izmoreni, potišteni, u rani čas ne znaju tko je to na obali (Iv 21,4) premda je njegov glas zazvonio, razgovaraju s njime (Iv 21,5) i slušaju zapovijed koja ih vodi do čudesnoga ulova (Iv 21,6).

Onaj jedan učenik koji se dao voditi od Kristove ljubavi prvi prepoznaje da je to Gospodin (Iv 21,7), baš kao što je već na grobu povjerovao (Iv 20,8). Čudo koje se zbilo sa 153 ulovljene velike ribe jasan je pokazatelj.

Petrovo iskustvo

Vjerojatno je ipak Petar najbolje znao da je riječ o Isusovu namjernom pedagoškom ponavljanju, kakvo se u biblijskoj povijesti može više puta naći. Davno, na početku, iako su svu noć lovili i ništa nisu ulovili, Petar je na Kristovu riječ bio ponovno bacio mreže (Lk 5,5). Izvezao je na pučinu. I došao do čudesnoga ulova. Sada, čim čuje da je to Gospodin, odmah se “baca u more” (Iv 21,7) da prepliva tih stotinjak metara (“oko 200 lakata” Iv 21,8) i prvi do njega dođe. I prema grobu je prvoga dana bio trčao (Iv 20,4), premda će drugi stići. I sada, kad Isus zatraži da donesu od ulova, Petar se isti čas penje i izvlači punu mrežu (Iv 21,15).

Vuče njega k Isusu duša, savjest njegova! Onda, na početku, potresen, bio je spoznao svoju grješnost i tražio je da Isus zbog toga ode od njega (Lk 5,8). O, i sada Petar sigurno dobro zna svoj grijeh, ali sada više ne traži: “Idi od mene!”, nego ga čeka dirljiv susret oproštenja s trostrukim pitanjem o ljubavi (Iv 21,15-19). Prema Kristovoj mudrosti uslijedit će nakon doručka, kad se okrijepe.

Dobro je Učiteljevo ponavljanje i donosi plod. Kad je prvi put među njih bio došao, morao je razjašnjavati da je to on, da nije duh, nego da ima kosti i meso, ruke i noge (Lk 24,39). Uspjeh je bitan i očit. Sada, isprva doduše “ne znaju da je to Isus” (Iv 21,4), ali potom, sa strahopoštovanjem, ništa ne pitaju jer svi “znaju da je to Gospodin” (Iv 21,12). Ne mora im opet isticati: “Ja sam to!” i iznova pokazivati ruke, noge, bok. Što je onaj jedan prvi shvatio i rekao “Gospodin je” (Iv 21,7), sada svi učenici poimlju. Pogađaju u središte kršćanske vjere. Pred uskrslim čovjekom Isusom jasno je: on je Gospodin, Kyrios, Adonaj, Bog s nama, Emanuel – Bog Sin, reći će teologija poslije, druga božanska Osoba.

Autor: p. Niko Bilić

Izvor: Biblijski portal