Duhovnost je trajno otkrivanje sjemenki koje je Duh Sveti raspršio u povijesti i otvorenost novosti budućnosti. Lijepo je to izrazio sveti Augustin: „Za sebe si nas stvorio, o Gospodine, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi“, a potvrđuje papa sv. Ivan Pavao II. kad tvrdi da i „današnji svijet sve više i sve življe svjedoči o svojoj otvorenosti za duhovni pogled na život, o povratku osjećaja za sveto i za molitvu...“. Svaki muškarac i svaka žena, koji danas žele odgovoriti na pitanje od dubokog i istinskog značenja za život, vide u Raspetom besplatnu i beskrajnu ljubav, osjećaju se pozvanima biti promicatelji kršćanske nade u sadašnjoj kulturi smrti i različitim oblicima razočaranja i boli. Vrijeme u kojemu živimo doista je puno razočaranja i kriza. Potrebno je znati suživjeti se s tamom, kao Krist na povijesni Veliki petak, i snagom vjere u polutami razabirati tračke svjetla. Upravo nam usred ljudskog neuspjeha Krist probodeni, po svojoj prolivenoj krvi, prenosi život i poziva nas da ga gledamo kao Gospodara povijesti i Raspetoga koji je uskrsnuo. Križ nas uči da ne trčimo naprijed iz straha pred sadašnjošću, nego da s proročkim duhom prihvatimo konkretnu životnu stvarnost, da znamo ostati usidreni u Kristu i truditi se čuti njegovu riječ s križa: Žedan sam! Njegov probodeni bôk, iz kojega je potekla krv i voda, postao je simbol stijene suhe, žedne, bezvodne... kako kaže psalam 63. Na taj način Krist se poistovjećuje s ranjenim čovječanstvom, rastrganim zbog manjka ljubavi, zbog grijeha, lišenim života, osuđenim na smrt. Ali prorok Izaija je navijestio: „... u pustinji će provreti voda i u stepi potoci...“. To se doista dogodilo u Kristu proslavljenom. Raspeti je bio ona pustinja žedna vode iz zemlje (Žedan sam) i one s neba (Zašto si me ostavio?). On je bio natopljen onom silnom rijekom Duha Svetoga, koja izlazi od Oca, koja ga iz pustinje preobražava u izvor života.
Ozbiljan duhovni hod počinje uvijek s jasnim stavom savjesti da je Duh sveti izliven u nas i po našem se trajnom rastu širi našim najintimnijim predjelima, čini nas Kristu sličnima. I ta svijest prilika je za trajno obraćenje, neizbježno obilježeno križem. Ali, nitko nije u stanju uzići na Kalvariju ako se prije nije dugo zadržao u dvorani posljednje večere i sudjelovao na svadbenoj gozbi zajedništva ljubavi s Kristom i pio iz istog kaleža Krv zajedništva ljubavi. Zato je euharistija ulazak u zajedništvo ljubavi s Kristom i pomaže nam obući se u Krista. Dok jedemo njegovo tijelo i pijemo njegovu krv dopuštamo mu da nas oblikuje i po nama postaje prisutan u svijetu.
