Vjerujem da kao vjernici započinjemo dan znakom u kojemu smo postali djeca Božja, znakom križa. I kad ga učinimo s punom sviješću priznat ćemo samima sebi da nam je dan posve drugačiji. A tko ima mogućnost dan započeti ili završiti Euharistijskim slavljem, uistinu može reći da je živio ispunjen dan, iskusio blagoslov, dotaknuo sveto... Euharistija je proživljavanje Isusove posljednje večere, njegove žrtve na križu. Primanje njegova tijela i njegove krvi u znakovima sjedinjuje nas s uskrslim Spasiteljem koji nam se daje da ga nosimo u svijet, zaveden grijehom, zabludama, bezvrijednim ponudama i zavođenjima, nebrojenim prijevarama... Ali svako sudjelovanje na Isusovoj gozbi uz darove kruha i vina, tj. Njegova tijela i krvi, nosi i obvezu da na svojim radnim mjestima, u obiteljima, na odmoru... baš svagdje gdje se nađemo budemo nositelji onih vrijednosti kojima smo se nahranili i napojili. Primjer nam daje sv. Pavao u poslanici Korinćanima (11, 23-29): Ja sam, uistinu, primio od Gospodina ono što sam vam i predao: Gospodin Isus one noći u koju bijaše izdan uze kruh te zahvali, razlomi ga i reče: Ovo je tijelo moje, koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen! Isto tako uze i kalež, poslije večere, te reče: Ovo je kalež Novog saveza u mojoj krvi. Ovo činite svaki put kad ga pijete, meni na spomen! Uistinu, svaki put kad jedete ovaj kruh i pijete ovaj kalež navješćujete smrt Gospodnju dok on ne dođe....
Euharistiju ne primamo samo zato kako bi nas ona jačala na ovom našem zemaljskom putovanju. Pričest je nebeska hrana, mana, hrana za vječnost. U Euharistiji postajemo jedno s Kristom, kao što je on jedno s Ocem. Sv. Ivan piše: „Ja sam živi kruh koji je s neba sišao. Ako tko jede od ovoga kruha živjet će zauvijek. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje za život svijeta...“ (6, 52...)
Stoga je dobro da pronađemo trenutak opuštenosti i postavimo si pitanje: što je za mene stvarno Euharistija? S kakvom sviješću u njoj sudjelujem? Primam li pričest s vjerom i ljubavlju, čežnjom? Je li meni zaista pričest hrana koja mi daje potrebnu snagu da proslijedim svoj put prema cilju?...
Možda me može ohrabriti ova molitva: Gospodine, ostani sa mnom kad se spušta noć i moja ljubav počinje hladnjeti, moje se pouzdanje umanjivati, a vjera malaksati. Gospodine, ostani sa mnom kad me snađu kušnje da tebe izgubim i tvoju ljubav napustim; kad se razočaram u ljudima i želim se povući od svih. Gospodine, ostani sa mnom kad me zadesi križ i želim pobjeći od njega... kad mi se bude teško pomiriti i u bratu i sestri gledati tebe. Gospodine, ostani sa mnom u večer ovog dana, u večer mog života... Amen.
