U srcu smo korizme, u samom središtu korizme, vremenu priprave na Vazam. Vazam je dan našeg krštenja, događaj u kojem smo se rodili na novi božanski život, kao što je Isus uskrsnućem ustao na novi život. Krštenjem je u nas ušlo Kristovo svjetlo. Naši grijesi zamagljuju to svjetlo. Korizma je vrijeme kada smo pozvani da molitvom i dobrim djelima skinemo natruhe koje potamnjuju i oslabljuju božanski život u nama i tako obnovimo naše krštenje.

Čovjeku slijepcu od rođenja otvorile su se oči i počeo je sve lijepo vidjeti nakon što mu je Isus blatom premazao oči i nakon što se slijepac umio u vodi ribnjaka Siloam. No, čovjeku se otvore oči i kada sagriješi – kao i prvim ljudima u 
zemaljskom raju – ali otvore mu se oči zato da uvidi da je prevaren, duhovno i moralno gol i mora se stidjeti, često pred drugima, a pred sobom uvijek. Savjest ga optužuje, prekorava i uznemiruje. To je drukčije nego li kada se otvore oči po djelovanju Božje milosti, kao ovom slijepcu.

Istina, njemu su ozdravile i oči tijela, ali je dobio i vid duha, dobio je vjeru kojom je spoznao da je Isus pravo svjetlo njegovog života, priznao Isusa Spasiteljem. Ili kao kod apostola Pavla - koji je prije obraćenja i krštenja, Božjim zahvatom oslijepio i tri dana bio slijep, zato da spozna, premda uvjeren da je vrlo inteligentan i da mnogo toga znade, da je za ono što je najvažnije i najpotrebnije, potpuno slijep. Tek nakon krštenja je pravo umom i duhom progledao i počeo misliti ispravno. I počeo propovijedati Isusa, kao onaj koji se otrijeznio. Poslije je sve do kraja života sve više uviđao da je prije toga bio duhovno i razumski slijep, da nije ništa razumio, sve pogrešno shvaćao, iako je bio uvjeren da je u pravu, a svi drugi, koji ne misle kao on, naročito kršćani, da imaju potpuno krivo i zato ih treba progoniti. Bio je dakle, umom i srcem slijep, ali potpuno uvjeren da je u pravu.

Međutim i za ozdravljenog slijepca i za Pavla tek nakon što su progledali počele su muke. Ljudi teško prihvaćaju da netko tko je do nedavno živio kao oni, promijeni život. Tada se počinje o toj osobi govoriti najgore. Dok je osoba bila slijepa, sve je bilo u redu.
Abnormalno stanje nikoga nije zabrinjavalo, ali kada je čovjek ozdravio, mjesto da se Židovi zamisle kako i tko je to učinio, oni su tvrdokorno htjeli da im bivši slijepac opetovano pripovijeda događaj ozdravljenja. I ostali su do kraja u svojoj upornosti, izbacili čovjeka iz sinagoge, iz svog društva, ali svoje krivo stanovište nisu promijenili.
Pavla su pak njegovi Židovi, na najgore načine zlostavljali, samo zato što je prihvatio pravo svjetlo – Isusa Krista i drugima ga nudio. Dovoljno je pročitati u Pavlovim pismima i Djelima apostolskim što je  sve pretrpio, a vjerojatno to nije sve. Osobi je potrebna zajednica koja će ju podržati. Židovu je bio potreban Izraelski narod, kršćaninu je potrebna zajednica-Crkva. Držati se podalje od te zajednice znači upadati u sve veću izoliranost i vjerske sumnje koje vode do gubitka vjere. Vrlo često ni najbliži rod ne pruža neku pomoć, ako ne dijeli isto mišljenje sa vjernikom. Često je baš protivno! Ostvaruju se Isusove riječi: „Neprijatelji su čovjeku njegovi ukućani.“ Ni roditelji ozdravljenog slijepca nisu se htjeli izložiti, iako su o njemu sve znali jer im je bio sin, bojali su se za svoju sudbinu i dobar glas. Ni danas ni u jednoj sredini nije drukčije. Svatko mora izgraditi svoj stav i čvrsto pripadati zajednici vjernika- koja će ga molitvom, slušanjem Božje riječi i vjerom podržavati.

Uvijek je na djelu borba tame protiv svjetlosti. Tko je uvjeren da sve zna i vidi, da mu nije potreban Bog i Crkva, sve je više slijep. Ponizan čovjek koji priznaje da je ograničen i koji je otvoren Bogu, sve bolje vidi.

Umišljen čovjek je nadut i ono najvažnije ne vidi, a misli da vidi i razumije bolje od svih. Čovjek koji je ponizan i priznaje da u njemu ima još dosta tame, sve više ide prema svjetlosti. Umišljeni pak postaju sve više slijepi, jer im je mučno priznati istinu i tako postaju sve više robovi svoje vlastite laži. Bilo je tako u Isusovo vrijeme, i danas je tako. Isus – Svjetlost je došao na svijet zato da nas oslobodi neznanja i straha i da nas  ispuni radošću. I ova nam korizma još jednom u našem životu pruža priliku da se što više otvorimo tom svijetlu