Sveti Josip, uzor poslušnosti i zaštitnik od sumnje i oklijevanja

Devetnica u čast svetom Josipu uz poticajne misli sluge Božjega Josipa Stadlera

1. Kršćani su u različitim povijesnim vremenima izabirali svetoga Josipa kao svoga zagovornika u različitim potrebama jer se i on sam nalazio u sličnim ili istim životnim situacijama s kojima se susrećemo i mi sami. Možda je manje poznato da ga Crkva zaziva i kao zaštitnika od sumnje i oklijevanja.

Sumnjati u nekoga znači ne imati povjerenja u tu osobu, odnosno ne imati sigurnost da će ona dobro izvršiti neki traženi zadatak. Sumnjati u nekoga znači ne moći se osloniti na njega. No sumnjati, nadalje, ne znači tek ne imati povjerenja u drugoga već znači i dvoumiti se u to je li ta osoba uopće dostojna i sposobna učiniti određeni zadatak. Sumnjati, dakle, znači zdvajati, dvojiti, a to uvijek uključuje očaj i gubljenje mira. Crkveni oci govorili su da čovjekov duh ne ubija toliko grijeh, koliko očajanje i sumnja. Očaj je teško stanje i duše i duha: toliko jako da čovjeka sve više odvlači od bližnjih i od Boga, a sve više zatvara u sebe samoga.

2. Ako je itko imao razloga za depresiju, beznađe i sumnju, bio je to Josip kojem se život u trenutku »preokrenuo«. On se našao pred dubokim egzistencijalnim pitanjima. To su teška životna pitanja i dvojbe u kojima čovjek ne smije lebdjeti u nerealnosti već treba donijeti konkretne životne odluke. Poticajna Stadlerova misao i biblijski tekst s početka današnje molitve govore nam o tome kako je Josip naumio da Mariju potajice napusti. Možemo pretpostaviti da je u novonastaloj situaciji imao dvojbi i pitanja.

Ali kada je u snu dobio anđelovu poruku, Josip mijenja svoju odluku. Sveti Josip ne oklijeva. Lako je mogao odustati od svega i poći puno lagodnijim putem. No, ipak je prihvatio biti suradnikom Božjim u planu spasenja svih ljudi. Poslušao je Božji glas i nije se prevario! Poslušnost Božjoj volji pokazuje nam da Josip ima povjerenje u Boga. Upravo zato Josipa zazivamo kao zaštitnika od sumnje i oklijevanja. Vjerojatno su se Josipu i poslije javljale sumnje i dvojbe, ali njegova sumnja bila je dobra sumnja, zdrava, iz ljubavi, a ne sumnja koja je postala životni stav nepovjerenja.

3. Jesu li nam teški očaj i sumnja, koja blokira naš život i odnose, ikada donijeli nekakav duhovni plod? Sumnja i očaj ponekad mogu biti nekakvi trenutni osjećaji našega duha koji nas zahvate. Nekada sumnja može biti dobra ukoliko u nama provocira zdrava pitanja, potiče nas na promišljanje i preispitivanje. Ali ako sumnja, a posebice očaj, postanu stanje našega duha, stanje iz kojega ne izlazimo – to je onda veliki problem. Štoviše, Crkva ih označava kao grijeh i izraz nezahvalnosti Bogu.

Sveti Josip nikada nije vidio plodove svoga odgoja. Naime, prema pobožnoj tradiciji Crkve umro je kao mlada osoba. Ipak, njegov trud i žrtva nisu bili uzaludni. Njegovo povjerenje u Boga nije bilo uzaludno jer je donijelo plodove za tolike druge naraštaje.

4. Zasigurno je i Stadler svoju odlučnost upio od svoga sveca zaštitnika – svetoga Josipa. Don Ivan Tomas jednom je prilikom zapisao o Stadleru: »Stadlerova vjera nije poznavala teških časova, ni razdoblja sumnje, neodlučnosti, mlakosti: on kao da je trajno imao pred očima svoje duše Isusovu misao da jaka vjera premješta i brda. (…) U toj snažnoj vjeri Stadler se nije plašio borbe… Čudili su se vlastodršci u Sarajevu i Beču odakle ona muževna neslomljivost nadbiskupu Stadleru, skromnom klobučarskom sinu.«

Kardinal Vinko Puljić u prigodnoj homiliji tijekom euharistijskog slavlja o 170. obljetnici rođenja i krštenja Josipa Stadlera u Slavonskom Bordu zapitao se gdje je naše pouzdanje u Boga. »Stadler je bio čovjek koji je na Boga računao, rastao je s Bogom, zrio je s Bogom i zato ga je Bog mogao upotrijebiti za velike stvari. Ne samo što je postao svećenik, profesor u Zagrebu, nadbiskup u Sarajevu, nego je bio suradnik Božji u tako teškim vremenima. Nedostaje nam to povjerenje u Boga. Pogledajte koliko je među nama netrpeljivosti, nesloge, svađa, mržnje, kukanja, a kažemo da smo vjernici«.

5. Kako postići tu hrabrost i odvažnost? Odgovor nam pruža sâm Stadler: »Čovjek, koji si je riječ Božju duboko u srce usadio, koji je srce svoje utvrdio živom i sigurnom vjerom u buduće stvari, bit će hrabar, ustrajan, čvrst protiv đavolskih strahota i svih svjetskih prijetnji.« Zato, kad nas snađe očaj, utecimo se svetome Josipu, kojega je i Stadler rado štovao i zazivao. Kada nas obuzmu sumnja i malodušje i kada budemo mislili da naši životi i životne situacije nemaju smisla, idimo k Josipu!