Sveti Josip, pomoćnik na putu svetosti

Devetnica u čast svetom Josipu uz poticajne misli sluge Božjega Josipa Stadlera

1. Ispravno štovanje svetoga Josipa vidi se tek u nasljedovanju njegova načina i stila života, odnosno u nasljedovanju njegovih krjeposti. Svetog su Josipa resile mnoge krjeposti koje su ga poticale da uvijek i u svemu traži dobro, da od sebe daje najbolje i da dobro konkretno čini i ostvaruje. Upravo zbog tolikih ljudskih i bogoslovnih krjeposti, koje rese Josipovu osobnost, nastale su tijekom povijesti Crkve i duhovnosti različite pobožnosti i razmatranja o njegovu krjeposnom životu.

Iz te perspektive postaje nam jasno zašto je i Josip Stadler razvio privrženost i pobožnost prema poglavaru nazaretske obitelji. Uvodni Stadlerov poticaj s početka današnje molitve otkriva nam razlog zbog kojeg je Stadler pokrenuo u Zagrebu 1873. godine vjerski časopis za siromašni puk i zašto ga je stavio pod zagovor svetog Josipa. Naime, čvrsto je vjerovao da sveti Josip svojim zagovorom kod Boga može izmoliti svakom pobožnom i otvorenom vjerniku da se sve što je po sebi dobro duboko u ljudsko srce utisne kao i da se sve ono što je po sebi zlo iz ljudskog srca ukloni i iskorijeni.

2. Stadler je, dakle, shvatio važnost krjeposti kao životnih stavova, čvrstih i stalnih raspoloženja koji pomažu kršćanima da se bore protiv napasti i grijeha. Kao uzor neprestano je postavljao svetog Josipa, a svome je kleru preporučio da svaki dan zaziva pomoć svetog Josipa za potrebe Vrhbosanske nadbiskupije.

Stadler je toliko držao do važnosti krjeposnog, a to uvijek znači i svetog života, jer je bio uvjeren da Bogu ljubavi čovjek mora uzvratiti ljubav, i to ne ljubav »koja se gubi u pukim čuvstvima, nego koja prelazi na čine junačkih kršćanskih kreposti; jer naknadu davati znači ljubiti, a to će opet prije svega reći: ljubeći trpjeti i žrtvovati se«.

3. Krjepost nam uvijek daje lakoću u duhovnom životu, ali i osjećaj ispunjenosti, mira i radosti. Ipak, ljudska ranjenost grijehom sprječava nas da uvijek održavamo taj krjeposni sklad. Zato nam je toliko potrebna Božja milost da ustrajemo u traženju krjeposti. KKC uči nas da »najviše od ostalih napreduju u krepostima oni koji muževnije nastoje pobijediti sve što im je teško i protivno. Jer ondje čovjek više napreduje i zaslužuje veću milost gdje više svladava samog sebe i mrtvi se u duhu.«

A poslušajmo sada kako nas Stadler upozorava i potiče: »Bez brižljivosti i marljivosti nećeš nikada postići kreposti. Ako počinješ bivati mlak, počet ćeš padati. Ali ako postaneš revan, naći ćeš veliki mir i posao će ti biti lakši radi milosti Božje i ljubavi prema kreposti. (…) Tko ne izbjegava male pogreške, upast će pomalo u veće.« Eto nam konkretnog putokaza i sasvim jasnih smjernica za naše nasljedovanje Isusa Krista i za naš osobni rast u svetosti.

4. Zašto je sveti Josip svet u pravom smislu te riječi? Gledajući njegov život, otkrivamo da ga nisu resile samo ljudske (ćudoredne) krjeposti već i one bogoslovne. To je ono što je vlastito svecima i što ih razlikuje od »dobrih ljudi«. Josipova vjera u Božja obećanja, odbacivanje sumnje, veliko pouzdanje u Božju providnost, Josipova pravednost te njegova konkretna ljubav prema Mariji i Isusu svjedoče nam o njegovoj svetosti. Te su krjeposti (vjera, ufanje i ljubav) darovi Božji, ali darovi kojima je sveti Josip znao ispravno raspolagati i surađivati.

Nadahnjujući se uvijek iznova otajstvom Božjeg utjelovljenja i Božje spasiteljske ljubavi, Stadler kaže kako »(…) veliku utjehu daje misao, da je Bog sam u svojoj osobi izgladio veliki jaz između stvorenja i stvoritelja, između Boga svetosti i siromaštva, zapuštena grešnika. Za našu slaboću velika je to pobuda, kad vidimo Boga, koji nam u našem slabašnom tijelu svojim primjerom savršene nadnaravne, a ujedno i naravne kreposti predhodi.«

5. Među mnogim krjepostima svetoga Josipa papa Franjo ističe u novije vrijeme još jednu bitnu Josipovu značajku: kreativnu hrabrost. Suočen s poteškoćama, čovjek može ili odustati i otići ili se nekako suočiti s njima. Ali upravo nam te povremene poteškoće donose resurse za koje nismo ni mislili da ih imamo. Takvu kreativnu hrabrost vidimo upravo kod svetog Josipa. Samo nebo intervenira s povjerenjem u kreativnu hrabrost ovog čovjeka koji u Betlehemu mora pronaći smještaj za Marijin porod te koji zbog Heroda mora organizirati bijeg u Egipat. Bog, dakle, pronalazi načina da ostvari svoj put spasenja uz našu otvorenost, suradnju i snalažljivost.

Eto nam izvrsnog primjera za nasljedovanje: svetog Josipa punog kreativnih krjeposti i kreativne vjere. Siguran je to put, sa svim našim padovima i sumnjama, do svetosti.