Sveti Josip, zaštitnik radnika

Devetnica u čast svetom Josipu uz poticajne misli sluge Božjega Josipa Stadlera

1. Čovjek je biće koje može razumski djelovati i planski raditi. Sposoban je odlučivati o sebi i tražiti svoje ostvarenje. Čovjek je, dakle, biće sposobno za rad. A upravo radom on sebi podlaže zemlju i ovladava njome, kako to Bog od njega traži u Knjizi Postanka. Prvi temelj vrjednovanja rada nikada nije rad nego čovjek jer je primarna ljudska osoba koja radi, a ne rad kao takav! Dakle, rad postoji radi čovjeka, a ne čovjek radi rada. Upravo radom čovjek očituje svoju sličnost s Bogom jer radom stvara, oblikuje, gospodari i upravlja. Možda nismo nikada tako promišljali o radu: da je rad, osim što nam je dužnost, zapravo i naše suobličavanje Bogu Stvoritelju koji nas je obdario različitim darovima i talentima, ali i Bogu koji je sam radio svojim rukama zajedno sa svetim Josipom. »Nije li ovo drvodjeljin sin?« (Mt 13, 55a), pitali su Židovi u Nazaretu, zapanjeni Isusovim govorom i djelima.

2. Josip Stadler se, u kontekstu svoga vremena, suočio s pojavom socijalnih demokrata i anarhizma te agresivnošću novih pokreta. Smatrao je da novi pokreti ne vrjednuju istinski čovjeka ni njegov rad te da su veliki protivnici Crkve Kristove. Zato je u jednoj korizmenoj poslanici citirao papu Lava XIII. te radnicima preporučio svetoga Josipa, tog osobitog prijatelja radnika, za zaštitnika: »A ljudi bez imutka, obrtnici i svi siromasi imaju osobito pravo na Josipovu zaštitu i na to, da njegovim tragom pođu; jer on, premda kraljevske krvi, muž najveće i najsvetije od svih žena te poočim Sina Božjega, provodio je život svoj u poslu te je svojima sve potrebito pribavljao radom ruku svojih. Niski, dakle, stalež, ako se pravo uzme, ne samo da nije nikakva sramota, nego svaki zanat može se krepošću oplemeniti. Josip, malim zadovoljan, što je imao, podnosio je svoje kukavno stanje drage volje i velikodušno po primjeru svojega Sina, koji je uzeo obličje sluge (…)«. Crkva je kroz razvoj svojeg socijalnog nauka isticala važnost i veličinu ljudskog rada te prava radnika koji su u Stadlerovo vrijeme (kraj 19. st.) bili zapostavljeni. Dakle, Crkva je podržala radničke sindikate, ali je odbacila agresivni socijalizam i ukidanje privatnog vlasništva.

3. Josip je bio tesar. Radom vlastitih ruku zarađivao je za materijalni život svoje obitelji. Zato u svetom Josipu gledamo uzor u krjeposti radinosti i marljivosti. Zasigurno su taj rad pratili žuljevi, znoj i umor. No, Josip je znao da tek kroz odricanje od vlastite sebičnosti, kroz rad vlastitim rukama te kroz vjernost u svakodnevnim i malim stvarima dolazi osjećaj ispunjenosti i mir srca. Tome nas uči sveti Josip: da za svetost nisu potrebna ni velika djela ni čudesa nego vjernost u svakodnevici, u dužnostima i poslovima koji su nam povjereni. I to je izazov: biti vjeran u malome, u redovitome, u onome s čime se susrećemo svaki dan. Kako danas obavljamo ono što nam je povjereno sada, baš u ovom trenutku, tako ćemo sutra ubirati plodove svoje vjernosti svakodnevnome, vjernosti malenome, vjernosti redovitosti.

4. O toj vjernosti u svakodnevnim obvezama i dužnostima Stadler je govorio i svojim sestrama služavkama maloga Isusa: »Što Mali Isus od vas traži? Zašto vas je oko sebe sabrao iz raznih krajeva? Zato, da mu kao prave služavke služite, dakako ne kako vi hoćete, nego kako on hoće i želi. U tome se sastoji savršenost svakoga čovjeka, da bude ono što treba da bude. Kao što savršen sudac, obrtnik, seljak, koji pribavivši si potrebito znanje ili umjetnost ili spretnost, dužnosti sudačke ili obrtničke ili seljačke onako obavlja, kako treba; tako se iziskuje od služavke Maloga Isusa, da si pribavi znanje o svojim dužnostima, a onda da ih savjesno i točno i postojano obavlja, tako da s vremenom postane prava i savršena služavka. (…) To je Božja volja, koje se svaka od vas treba da drži i drugo se ništa od vas ne iziskuje.«

5. I opet kasnije, pišući sestrama o srebrnom jubileju osnutka redovničke družbe, Stadler govori duboku istinu: »Samo si nemojte utvarati da ćete vi svetost igdje drugdje, nego u savršenosti svojega staleža zateći. U tome se ona sastoji, a sami sveci nisu poznavali nikakve druge tajne, da dođu do prave svetosti. Oni se nisu time posvetili da su izvanredne stvari tvorili, čega od njih nije nitko ni očekivao; oni su sveci postali, jer su ono dobro obavljali što su bili dužni obavljati, i što im je Bog činiti propisao za njihov stalež.«

Sv. Josemaria Escriva dobro je istaknuo da najveći svetac muškarac koji je ikada živo nije bio ni đakon ni svećenik ni biskup ni papa ni pustinjak ni monah nego suprug, otac i radnik. Zagledani danas u lik svetog Josipa radnika, osvijestimo sebi ponovno istinu da je rad ne samo naša dužnost i obveza, kako smo čuli od svetoga Pavla na početku današnje molitve, nego da radom pokazujemo da smo slika Boga Stvoritelja. Štoviše, rad je, kako nas uči nadbiskup Stadler, sredstvo našeg posvećivanja. Obavljaj svoje dužnosti, poslove i zadaće predano i temeljito, koliko god to možeš, pa ćeš se tako posvetiti!