NEKA TE BLAGOSLIVLJAJU, GOSPODINE, TVOJI SVETI (Usp. Ps 145, 10)

Devetnica u čast svetom Josipu uz poticajne misli sluge Božjega Josipa Stadlera

Sveti Josip, ponizan čovjek i ljubitelj Božje blizine

Drugi dan devetnice (11. ožujka)

1. Neka umjetnička djela prikazuju svetoga Josipa s djetetom Isusom u naručju. Jedan je to od najljepših motiva i prizora iz života nazaretske obitelji. Razmatrajući tu sliku iz njihove obiteljske svakodnevice, možemo uočiti nekoliko važnih misli za našu duhovnost i život.

Stadler nam veli, kako smo čuli na početku naše današnje molitve, da sveti Josip u naručju drži »sveta nad svim svetima«. Prizor je to u kojem Josip grli nevino djetešce, prizor koji nam ne otkriva samo Josipovu očinsku blizinu i brigu za Isusa, nego još više Božju blizinu i spasiteljsku ljubav prema čovjeku. Nadbiskup Stadler upravo je zato, osnivajući ubožnice i sirotišta za najjadnije i najpotrebitije svojega vremena, izabrao za novoosnovanu redovničku zajednicu, koja treba brinuti o siromasima i siročadi, naslov »Služavke maloga Isusa«. Gledajući betlehemsko dijete, otkrio je kakva je to Božja ljubav.

»Zašto on, u sebi sav blažen i slavan, sa svojega prijestolja silazi, da sakrije svoje slave, a u našim se slaboćama prikaže? Da nas spasi. Što ga je sklonilo da je u svoj sniženosti i poniženju skroman život vodio? Da nas spasi.« Tome nas, dakle, uči prizor svetoga Josipa s djetetom Isusom u naručju: da je naš Bog zapravo ponizan Bog koji nije htio da ga se ljudi boje već da ga ljube, kako je nadbiskup Stadler uvijek ponavljao. To je Bog koji donosi spasenje ljudskim srcima, Bog koji dođe potražiti i spasiti izgubljeno (Lk 19, 10)! Tako se prvi dojam našeg promišljanja nad prizorom svetog Josipa s djetetom Isusom u naručju ne odnosi na samoga Josipa nego nam pogled ide k Bogu u liku djeteta.

2. Nadalje, Josip uživa u zagrljaju sa samim Bogom. Štoviše, Josip uživa i osjeća radost u susretu s Bogom. On je očaran djetinjom dobrotom, blagošću i nevinošću. Mogli bismo reći da je Josip opojen Božjom blizinom. Dopustio je da ta Božja dobrota zahvati njegovo srce i cijelo njegovo biće: zato Josip nosi Isusa i u svome očinskom srcu.

Ima li mjesta za ovakvu jednostavnost i »običnost« i u našem odnosu s Bogom? Pobuđuje li naša molitva u nama osjećaj zahvalnosti i radosti zbog susreta sa Svetim? Uživamo li, poput svetog Josipa, u Božjoj blizini? Čovjek izgubi ovu jednostavnost duše i srca onda kada zaboravi da je sve što u životu ima dar Božji. Misao o Božjoj darovanosti i dolasku »radi nas i radi našega spasenja« vraća nas k jednostavnosti i poniznosti.

Sveti Josip toga je duboko bio svjestan pa čak i toga da mu je povjerena očinska skrb za Mariju i Isusa ništa drugo doli – darovana! Upravo iz svijesti o darovanosti proizlazi Josipova radost i vedrina. Eto nam još jednog razloga zašto je pobožnost ovom čudesnom i neobičnom svecu tako draga našem narodu: jer u svetom Josipu otkrivamo onu ljudsku, ali i svetačku »običnost«, jednostavnost i priprostost koja proizlazi iz susreta s Bogom koji nam se daruje, s Bogom koji se čovjeku grešniku svratio, kako smo čuli u današnjem evanđeoskom ulomku. (Lk 19, 7).

3. Dakle, iz blizine s Bogom, iz molitve i prijateljevanja s Bogom rađa se svijest o poniznosti. Zato je Josip izrazito velik u poniznosti i uzor nam je kako se živi ova krjepost. Poniznost ne znači ponižavanje samoga sebe niti narušavanje ljudskog dostojanstva. Istinska poniznost je svjesnost samoga sebe, realnost koja nam otkriva Božje nezaslužene darove i milosti u našim životima.

Zato je ponizni sveti Josip tako velik svetac. Iako u Svetom pismu ne pronalazimo ni jednu njegovu riječ, iako njegov lik ostaje u sjeni, on nam govori izrazito puno: nismo mi u prvom planu svih zbivanja ovoga svijeta kao da taj svijet bez nas ne bi mogao opstati. U prvom planu je Bog koji nam se daruje i pruža nam ruku suradnje. Sveti Josip pristao je biti suradnikom Božjim u djelu spasenja i otkupljenja čovječanstva pružajući zauzvrat Bogu i svoju ruku, odnosno dajući svoj odgovor vjere.

4. Sluga Božji Josip Stadler bio je svjestan činjenice da čovjek nije savršen, odnosno da je u sebi često podijeljen: s jedne ga strane privlače ideali i krjeposti, a s druge strane zamamnost grijeha. Danas se može čuti kako neke Bogu posvećene osobe ili vjernici laici opravdavaju svoju duhovnu tromost, a time i obeshrabruju i demotiviraju i sebe i druge. Prepustiti se duhovnoj lijenosti i zanemariti svoj duhovni rast znači predati se i odustati od borbe. Zato Stadler svojim svećenicima preporučuje ustrajni molitveni život. Štoviše, središnje mjesto u Stadlerovoj duhovnosti zauzima redoviti sakramentalni život: »Nikada nisam propustio tjednu ispovijed«, povjerava se duhovniku Germanicuma u pismu od 1. listopada 1871.

5. Redoviti susret s Bogom i Njegova blizina lijek su našoj oholosti i duhovnoj nemarnosti. Molimo za ustrajnost u molitvenom i sakramentalnom životu upravo našeg svetoga Josipa koji je, kako nas Stadler uči, »već na zemlji Boga uživao poput nebeskih stanovnika«. Kako vjerujem, tako i molim! Kako molim, tako i vjerujem! Jer, zapamtimo, poniznost je plod našeg iskustva susreta sa živim Bogom!